Čudesni Peru – 55 godina od izložbe Kristiana Krekovića u Beču
Tekuće godine navršava se 55 godina od znamenite Izložbe našega slikara Kristiana Krekovića, 1958. godine u bečkome Hofburgu. Održana je pod visokim pokroviteljstvom peruanskoga Predsjednika Manuela Prado y Ugarteche (1889.-1967.) a izložbu pod naslovom “Čudesni Peru – slike iz prošlosti i sadašnjosti”, svečano je otvorio tadašnji Predsjednik Republike Austrije, dr. Adolf Schärf (1890.-1965.) a popraćena je brojnim, skoro ushićenim hvalospjevima, isto kao i prethodne izložbe u Španjolskoj, ili još malo ranije u Sjedinjenim Američkim Državama. Usput budi rečeno da je Predsjednik Schärf dobro vladao hrvatskim jezikom, a i to da je kao dragovoljac u 1. Svjetskom ratu službovao u bosanskoj regimenti u Grazu, kada je na glavi nosio i fes.
Tuzlanski Michelangelo Kreković oduševio je posjetitelje, ali još više likovne kritičare! U domovini zabranjen i prešućen, u slobodnome svijetu imao je mogućnost svoje stvaranje usavršavati i njegovati bez ikakovih ideoloških ograničenja ili pritiska, i zato je svijetu mogao ostaviti grandiozni opus. Među znalcima slovio je za najboljega portretista 20. stoljeća. U nastavku donosimo dijelove teksta iz Kataloga bečke Izložbe, kao i nekoliko fotografija eksponata.
Proslov
Za Muzej za etnologiju iznimna je čast što smijemo u Beču udomiti izložbu Kristijana Krekovića, pod pokroviteljstvom Njegove Excelencije Predsjednika Perua. Izložba koja je već pokazana u mnogim državama SAD, dolazi nam upravo iz Španjolske, gdje je u Madridu i Barceloni pobudila posebno veliko zanimanje, jer ove slike ne zavrjeđuju pažnju samo zbog izuzetnog umjetničkog dometa, nego stog što i po svojemu sadržaju (poruci) djeluju vrlo dojmljivo.
Kristijan Kreković, kojemu bijaše suđeno postati slikarom Perua, po rođenju je Hrvat. Nakon ispita zrelosti u njegovu zavičaju, došao je u Beč, da bi ovdje studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1925. odlazi u Pariz, gdje je nastavio školovanje na tamošnjoj École des Beaux Arts (Škola lijepih umjetnosti). Vrlo uspješno je izlagao u Francuskoj i ostaloj Europi, ali je 1939.g. u Parizu, nakon bombardiranja izgubio najveći dio svojih djela. [Ovo je krivo, djela je izgubio 1941. u Beogradu, Autorica je čini se pogrešno razumjela Krekovića. D.Ž.]
Pošto je već u Europi osjetio ljubav za južnoameričku visoku kulturu, preselio se 1951. godine u Peru, gdje je našao novu domovinu. Blago peruanskih muzeja i život indiosa prikovali su ga za Peru, koji je godinama slikajući obilazio. Tako je nastala njegova kolekcija “Čudesni Peru – prošlost i sadašnjost”.
Ove slike bijahu najprije izložene u Gradskoj vijećnici u Limi, a izložbu je otvorio osobno Predsjednik Republike. Tim povodom Krekoviću je dodijeljeno odličje “Orden al Merito”.
Njegova prva izložba u SAD u Nacionalnome muzeju Smithsonian Institution u Washingtonu, imala je 126.000 posjetitelja. Slično visok posjet zabilježen je i u Philadelphiji, Syracusi i New Yorku.
Bečki Muzej za etnologiju raduje se, što može svojim posjetiteljima predstaviti ne samo jednu interesantnu umjetničku ličnost, nego što je u prigodi kroz vjerno oslikane muzejske izloške i tamošnje ljude današnjice, živo im uprizoriti čudesnu povijest Perua.
Etta Becker-Donner
U Beču, travnja 1958.
Ulomci iz kritika svjetskoga tiska
PARIS: Camille Mauclair, rujan 1938 (izvadak iz konferencije) “…Snaga njegovih majstorskih kompozicija sa duboko filozofskim i socijalnim sadržajem, čine ga jednim od najvećih slikara današnjice. On stoji pred nama, usamljen i nedokučiv…”
PARIS, MUSEE DE L’HOMME: Prof. Jean Vellard, veljača 1954. “… Čudesna izložba, veličinom, snagom i istinom…”
THE WASHINGTON STAR: Florence Berrymen, srpanj 1955. “… Znalačka tehnika Kristijana Krekovića, prilagođena je njegovim monumentalnim temama, oslikanih ognjem, poletom i snagom…”
BOSTON, THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR: Dorothy Grafly, listopad 1955. ” …izuzetna zbirka slika. Dragulji i tkanine dobile su raskošnu, skoro trodimenzionalnu kakvoću. Obrada koju slikar posvećuje svojim likovima, približila se onoj jednoga kipara…”
PHILADELPHIA, THE SUNDAY BULLETIN: Walter Baum, listopad 1955. ” … On stvara svoju vlastitu umjetnost, smisleno i s neprolaznom kakvoćom vječnosti…”
PHILADELPHIA, DAILY NEWS: Werner Olivier, listopad 1955. ” … Blistavi i zadivljujući rezultati njegova rada u Peruu, izloženi su evo u našemu muzeju. Junačke slike su monumentalne, skoro trodimenzionalne i imaju izvjesnu biblijsku komponentu. Njegov kolorit je raskošan…”
MADRID, LUNA Y SOL: Luis Gil Fillol, prosinac 1957. ” … Michelangelo glede energije i gigantičnosti; Veronese kad je u pitanju raskoš i titrajuća svjetlost; klasik glede savršenstva crteža i monumentalne kompozicije; modernist zbog njegove mudre primjene tehnike; Kreković zbog jake, izričito profilirane ličnosti…”
BARCELONA, LA VANGUARDIA ESPANOLA: Juan Cortes, rujan 1957. ” …Bez imalo pretjerivanja, izložbu koju nam pokazuje peruansko-hrvatski slikar Kristian Kreković, možemo nazvati senzacionalnom. Njegove, većinom monumentalne slike, majstorske su i zakučaste kompozicije, savršenstvo crteža, znalačka obrada svjetlotamnoga i blistavo svijetleće palete…”
Bečki časopis za kulturu “Kunst ins Volk” / “Umjetnost narodu”, povodom Krekovićeve Izložbe donio je također zanimljiv članak o umjetniku:
Nedavno je [1958.] u Muzeju za etnografiju u Beču (Wien I., Heldenplatz, Neue Hofburg) pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Perua, otvorena posebna izložba slika Kristijana Krekovića, naslovljena “Čudesni Peru”.
Izložba najviše razine, koja podjednako predstavlja povjesno-kulturni kao i umjetnički doživljaj, ostaje otvorena do 16. lipnja [1958.]. Časopis “Kunst ins Volk” (“Umjetnost k narodu”) ovdje kroz pero svojega suradnika Fritza Stübera zauzima svoj stav, suprostavljen onome izvjesnih “drugih”, punih predrasuda:
Taj Kristian Kreković
ipak je prava napast! Bezuvjetna, obvezatna napast, slikarstvom opsjednuta, jedna od onih neudobnih osoba koje ne propituju mišljenje mase, i koja ne podliježe modi, osoba koja želi biti samo svoja i ništa više. Što započeti s njime? U nekoliko novinskih redaka napraviti ga smiješnim, ili o njegovoj izložbi “Čudesni Peru – slike iz prošlosti i sadašnjosti” raspirivati novinarsku šutnju, koja se već dokazala kao moćno demokratsko oružje u borbi protiv nepodobnih? Ali, u “slučaju Kreković” zakazat’ će to često oprobano sredstvo, jer ovaj čarobnjak upravo dolazi iz Madrida, gdje su njegove slike izazvale najveću moguću pozornost, slikar kojega je peruanski Predsjednik okitio najvišim odličjem, umjetnik koji se dokazao u Sjedinjenim Državama, zemlji koja nam diktira trendove u svim područjima…
Nazvati ga “brkatim kič-filistrom” i štočim drugim što se svjetini dopada, svjetini koja se od samoga vraga jedino više plaši biti proglašenom “nemodernom”? Ali, ni s tim ga se ne može zaskočiti, jer on, koji je kod svih tih eminentnih korifeja umijeća kista naučio razumjeti svoj majstorski zanat, moderan je, među nama rečeno; moderniji je od nas! On modelira boje poput kipara, u tome je srodan svojemu zemljaku Meštroviću, riječju; on ima ono što mi nemamo. To osjećaju svi oni, nijemo omamljeni (prikovani) pred njegovim platnima. Upravo to je ta grozota! On nam je prevelik, da bismo mu mogli štogod naškoditi s našim otrcanim šalama i sprdnjama. Među nama; on je od one vrste ljudi koju najmanje među nama trebamo, on je genije!
Hrvat! Sin žilavoga i hrabroga naroda, koji je nama Austrijancima – nama samima nejasno zbog čega!- stoljećima njegovao vjernost, potomak je naroda kojeg čak ni čelični otomanski pritisci nisu mogli slomiti. Stoga je Kreković još kao student umjetnosti u Beču i Parizu, učio, nošen uvijek sumnjivim fanatičnim zanosom, ukorijenjenom u samopouzdanju koje se na nijednoj umjetničkoj burzi može kupiti.
I kada je jedna jedina bomba u 2. svjetskome ratu (1941.) uništila cjelokupan umjetnikov dotadašnji opus, ovaj se čovjek nipošto ne predaje, ne puže i ne kleči kao ostali, već s još jačim žarom i energijom počinje svoje Djelo ispočetka. Sumnjivo, krajnje sumnjivo! Iz istoga drva izrezbareni su i najveći velikani, Michellangelo i Leonardo, kojima je također vlastito poslanje bilo jedini zakon. Izgubio je Domovinu, ali njoj i njenome narodu ostaje nepokolebljivo vjeran, stvorio je duhovni most između hrvatskoga gorja i planinskih vrhova u Andama, on koji svoj kist umače u boje Storiteljeve, ponovno oživljava davno nestale srednjoameričke visoke kulture.
A da ga zgrabimo “politički”? Možda ga uspijemo ocrniti kao “nacionalista”, što danas uvijek prolazi, jer tako nalijepljena stigma danas je sasvim dovoljna da ga proglasimo nepodobnim. Možda ćemo upravo s tim uspjeti?
Ne, nažalost ne ide ni tako! Slikar Kreković ne želi imati apsolutno ništa s politikom, on sasvim otvoreno kaže da se nikada nije brinuo o politici i da o njoj ništa ne razumije, te da se samo o jednoj stvari predano brine i razumije je – o slikarstvu. Ne o slikanju kako ga mi shvaćamo, slikanju da bi se prodavale slike i tako, ako je moguće dobro zaradilo, nego o slikanju zbog slikanja, s oduševljenjem, zapravo fanatizmom. E, tu smo ga ulovili! Slikar Kreković je fanatik!
Nažalost, on uopće ne sliči nekomu tko bi bio takav. Donekle tek, kada ga se promatra kako danima radi, od svitanja do sumraka, udubljen u svoje vizije, boreći se za najviši domet izričaja boje i oblika, samozatajnoga i duhom odsutnoga iz prostora, krijepljen samo voljenom crnom kavom, – tada ga naravno možemo smatrati fanatikom. Način kako on baca boje na platno, nepovratno, sigurnom velemajstorskom rukom, kako on to zna (što mi, u povjerenju rečeno, ne umijemo) dokaz je najviše strastvenosti. Ali, koliko god je strog prema samome sebi, toliko je strpljiv prema drugima. Ne grdi, nikome ništa ne osporava, tek se možda ponekad nasmiješi. Radije prepušta da umjesto njega govore njegova djela.
Ne, ovaj čovjek s dobrotnom, jednostavnom dušom, koji na svojemu putu niti bubu ne bi zgazio, nego bi je brižno stavio u travu pored sebe, koji Bogostvaranje voli u svim njegovim pojavnim oblicima, nije fanatik! On je presiguran u svoj Put, e da bi mu trebala promidžba, a to ljudi osjećaju, – zaboga! – , pred njegovim slikama oni povlače usporedbe s onim što danas našom voljom ima sloviti za umjetnost, s modernom, “apstraktnom”, racionalno osmišljenom i medijski proslavljenom umjetnošću!
Pravi križ je sa slikarom i čovjekom Kristianom Krekovićem. Taj dolazi ovamo i s nekoliko poteza kista naglavačke okreće sve ono što smo mukotrpno i mudro, s toliko poticaja i pomodne galame podigli kao “umjetnost”! (Ili, bolje rečeno: on ponovno vraća na noge ono što smo mi naglavačke okrenuli). Treba li sve ono vješto osmišljeno i narodu nametnuto, sada biti raskrinkano kao uzaludno? Ogoljeni od slikara, kojega njegovi najeminentniji kolege hrabro i javno nazivaju genijem – čije su izložbe prekrcate posjetiteljima, ali ne stoga što bi netko malu i veliku djecu uz blagu prisilu tamo gonio, već zbog iskrenoga, intimnoga sudjelovanja u njima. Slike koje se trenutačno pokazuju u Krekovićevoj izložbi u Muzeju za etnografiju, slike Indiosa iz kojih zrači ponos i progovara nijema tuga starih bogokraljeva Perua, na kojima blješti zlato i sjaje dragulji što nekoć probudiše pohlepu bijelih osvajača, ove slike bi, ako u našoj sredini uspijemo otrpjeti sav njihov očaravajući sjaj, mogle značiti početak kraja cijeloga Modernizma. Ali, što učiniti, kako se tomu suprostaviti? Ah, mi siromašni i na milost umjetničkih estetičara upućeni kritičari i obrtnici, što mi možemo drugo učiniti nego vas, dragi narode, najusrdnije moliti, i preklinjati: Ako ne želite da naša posrana mudrost i posrana umjetnost dožive svoj kraj, onda nemojte ići na izložbu slikara Kristiana Krekovića.
Fritz Stüber, Wien, 1958.
S njemačkog na hrvatski jezik preveo: Mijo Jurić, Beč / Tuzla
Priredio: M. R. / www.gradovrh.com
Ovom prilikom srdačno se zahvaljujemo prof. dr. Darku Žubriniću iz Zagreba, koji vodi portal www.croatianhistory.netna ustupanju dijela tekstova.
