Tri stoljeća dolaska Šokaca iz Soli u Bač od strane crkvenih krugova i vjernika, veličanstveno je obilježeno 1988. godine prigodnim manifestacijama u Tuzli i Baču. Devetnaest godina kasnije skupina vjernika iz Tuzle, predvođena gvardijanom franjevačkog samostana i župnikom župe sv. Petra i Pavla fra. Zdravkom Anđićem, hodočastila je u Bač, a tom zgodom rodila se i ideja o proslavi 320-te obljetnice goreopisane migracije.
Po procjenama povjesničara, u drugom valu selidbe, u vrijeme Velikoga bečkoga rata koncem 17. i početkom 18. stoljeća, na prostore Slavonije, Srijema, Bačke, Banata i Baranje doselilo se između 100 i 200 tisuća Šokaca i 30 do 50 tisuća Bunjevaca. Još jedna, izuzetno bitna identitetska činjenica za Šokce i Bunjevce jeste njihov pučki jezik. Ove etničke grupe govore štokavsko ikavskim narječjem, razlika je u tome što se Šokci služe starijom akcentuacijom nastalom prije 15. stoljeća, a raširenom po cijelom hrvatskom govornom području. Područje stare bosanske župe Soli protezalo se dolinom rijeke Jale i gornjim tokom Spreče. Ime župe vezano je za gospodarsko bogatstvo ovoga kraja – za nalazišta soli. U bližoj okolici Tuzle postoje ruševine nekoliko starih gradova i podaci o postojanju samostana na Gradovrhu. Pretpostavlja se da su se franjevci u ove krajeve naselili u 14. stoljeću, a samostan su podigli koncem 14. ili početkom 15, stoljeća. U 16. stoljeću bili su izloženi teškim progonima, tako da su zbog razaranja pojedinih samostana bili prinuđeni na česte seobe. Tako su 1538. godine franjevci napustili razoreni samostan u Zvorniku, ponijevši sa sobom čudotvornu Gospinu sliku i nastanivši se u Gornjoj Tuzli. Već 1541. godine morali su, skupa s gornjotuzlanskim franjevcima napustiti i taj samostan, te su se nastanili na Gradovrhu. U punom jeku Bečkoga rata, 1688. godine, franjevci su prisilno napustili i samostan Gradovrh i preselili se u Bač. Iz Gradovrha su ponijeli i čudotvornu Gospinu sliku, naslikanu 1685. godine, koja se i danas čuva u franjevačkom samostanu u Baču, a s franjevcima je iselilo i oko 3000 katolika.
Šokci – u očuvanju svojega identiteta
Tuzla je u subotu, 31. svibnja i u nedjelju, 1. lipnja bila prijestolnica Šokadije. Više od tisuću Hrvata Šokaca s prostora bačkog Podunavlja, Slavonije i BiH hodočastilo je u Tuzlu, kako bi pokazalo svoje štovanje Gospi Radosnoj gradovrško-bačkoj. Svi su oni htjeli nazočiti prvoj, središnjoj manifestaciji u sklopu projekta obilježavanja 320. obljetnice odlaska skupine od oko 3.000 Šokaca iz Gradovrha u Bač. Dvodnevno slavlje započeto je u subotu okruglim stolom na temu «Migracije kroz stoljeća». U subotnjim poslijepodnevnim satima predstavnici udruga bačkih Hrvata-Šokaca posjetili su lokacije stare utvrde Gradovrh i negdašnjega franjevačkoga samostana. Nedjeljno slavlje započeto je svečanom procesijom ulicama Tuzle, od župne crkve Sv. Petra i Pavla do Crkvišta, gdje je održana sveta misa. U procesiji, u čijem je prvome dijelu, ispred brojnih fratara, nošena ružama urešena reprodukcija slike Gospe Radosne, sudjelovali su i vjernici-članovi kulturnih udruga obučeni u narodne nošnje, uzvanici iz područja politike, diplomacije i kulture i hodočasnici iz Bačke, Slavonije i BiH, a među njima i voditelj vukovarske podružnice HMI Silvio Jergović. Misu je najavio gvardijan tuzlanskog samostana fra Zdravko Anđić, a predvodio provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan. Nakon mise na pozornicu su se popeli članovi svih šest kulturnih udruga šokačkog Podunavlja, kako bi zajednički otpjevali pjesmu «Šokadija» Božane Vidaković iz Sonte. Gromoglasan i dug pljesak pokazao je kolike je emocije ova pjesma izazvala, a u kulturno umjetničkom programu koji je uslijedio predstavile su se šokačke udruge iz Bačke, Slavonije i BiH, pokazujući lepezu sličnosti i bogatstvo različitosti svojega pjevanja, plesa, ruha i govora. Ovaj veličanstveni skup pokazao je koliko su Šokci, iako razbacani u nekoliko država, međusobno povezani. U Tuzli su dočekani, ne kao gosti, već kao dio obitelji. Dio su obitelji koju su povijesne okolnosti razdvojile prije više od tri stoljeća, obitelji koja je, osim državnih granica i mnogih drugih, mahom neželjenih barijera, ostala spojena nekim tajanstvenim, unutarnjim, neraskidivim vezama. Svi skupa, pokazali su to na ovom susretu, tvore obitelj čija djeca znaju tko su, što su i odakle su.
Druga manifestacija obilježavanja 320-te obljetnice doseljavanja skupine od oko 3000 Šokaca predvođene franjevcima iz župe Soli u Bač i okolicu započela je 4. listopada okruglim stolom u drevnom gradu Baču, s temom “Migracije kroz stoljeća”. Okrugli stol je najavljen izvedbom ode “Šokadija” autorice Božane Vidaković i stihovima pjesme “Pisma praotaca”, autora Ivana Andrašića, članova KPZH “Šokadija” iz Sonte. “Šokadiju” je izvela pjevačka skupina uz pratnju tamburaškog sastava Sonćana, a “Pismu praotaca” govorio je njezin autor. Potom je predsjednica Oganizacijskog odbora projekta Stanka Čoban pozvala nazočne na počasti minutom šutnje za 23. kolovoza preminulog člana Organizacijskoga odbora iz Tuzle prof. Jurja Novosela. Uz pozdrav uzvanicima, sudionicima i publici, Stanka Čoban je govorila o do sada realiziranom dijelu projekta. Zahvalila je svim sudionicima i pokroviteljima ovoga projekta, te izrazila nadu u nastavak rada na nekom novom zajedničkom projektu, koji će hrvatsku zajednicu obogatiti još jednim biserom tradicije i kulture, kao i nadu da će “i naši potomci nastaviti slaviti našu Gospu, a samim tim doprinijeti i daljem jačanju prijateljstva Tuzle i Bača”.
Okrugli stol
Sudionici okrugloga stola bili su jezgroviti, uz nešto opsežnije izlaganje fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića iz Tuzle, koji je prezentirao rad fra Zdravka Anđića “Migracije kroz stoljeća” i domaćina, fra Josipa Špehara, na temu “Stanje u Baču u XVI. i XVII. stoljeću”. Za mali predah nazočni su poslušali stihove pučke pjesnikinje Tonke Šimić iz Plavne. Bačke Šokce u “Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca” predstavio je jedan od autora dr. sc. Slaven Bačić. Sažetak teme “Odakle su Šokci Bačkog Monoštora” predstavila je Marija Šeremešić. Dvije slične teme, “Šokački Hrvati u Vojvodini na prijelazu dva tisućljeća” prof. Tomislava Žigmanova i “Stanje i perspektive podunavskih Hrvata Šokaca u Bačkoj” prof. Zvonka Tadijana, nazočne su najviše zaintrigirale. Okrugli stol završen je stihovima pjesme Ivana Andrašića “Kažite” i pjesmom Božane Vidaković “Faljen Isus Šokadijo” u izvedbi pjevača i tamburaša KPZH “Šokadija”.
Svečana Euharistija
U nedjelju, 5. listopada, organizirana je procesija od župne crkve Sv. Pavla do Franjevačke crkve, u kojoj su sudjelovali svećenstvo, predstavnici diplomacije, lokalne politike, institucija kulture iz BiH i bačkog Podunavlja i nekoliko stotina vjernika. Na ulazu u Franjevačku crkvu goste je blagoslivljao gvardijan samostana u Baču p. Josip Špehar. Misno slavlje predvodio je generalni vikar Subotičke biskupije mons. Slavko Večerin, a suslavili su brojni svećenici – franjevci iz Tuzle te župnici većeg broja župa Subotičke biskupije. Franjevačka crkva bila je pretijesna za sve vjernike koji su usrdnom molitvom i skladnom pjesmom htjeli pozdraviti Gospu Radosnu. “Bilo mi je osobito zadovoljstvo, a i velika čast što sam mogao biti dionik ovoga velikoga slavlja i ovako značajne obljetnice. Zadovoljstvo mi je bilo vidjeti punu crkvu i ovu mladež odjevenu u prekrasne narodne nošnje. Hrvatski narod – Šokci pokazuju da su tu, da su očuvali svoj identitet i da će uz Božju pomoć tu i ostati”, kaže za Zvonik mons. Slavko Večerin. Velikom dijelu manifestacija ovoga projekta nazočio je i gvardijan tuzlanskoga franjevačkoga samostana Sv. Petra i Pavla p. Zdravko Anđić. “Danas, 320 godina poslije dolaska naših predaka iz sjeveroistočne Bosne u bačko Podunavlje, mogu izraziti veliko zadovoljstvo viđenim i doživljenim. Već pri susretu na prvoj središnjoj manifestaciji u Tuzli dirnula me je spoznaja s koliko srca i uspjeha se moji sunarodnjaci iz Podunavlja bore za očuvanje svojega nacionalnoga i vjerskoga identiteta kroz starogovor, pjesmu, plesove, kroz svoje starinske nošnje, kroz njegovanje običaja predaka. I ja i moji vjernici osjećamo se kao svoji među svojima, nesretne povijesne okolnosti rastavile su nas tjelesno, ali smo i danas čvrsto povezani duhom cjelovitosti našega naroda”, ističe za Zvonik fra Zdravko Anđić.
Druženje hodočasnika poslije mise nastavljeno je na domjenku u obližnjem hotelu. Mnoge izrečene, a još više one neizrečene riječi pokazale su koliki je emotivni naboj ovoga susreta, susreta ljudi čije su pretke povijesne okolnosti rastavile, ali i ljudi čije su duše ostale vezane neraskidivim nitima osjećaja pripadnosti jednom istom narodu. Radost susreta najjednostavnijim riječima izrazio je fra Josip Zvonimir Bošnjaković prigodom opraštanja: “Zbogom, ostanite mi radosni.”
PISMA PRAOTACA
Stari Šokci, tvrđi od kamena tvrda,U vrimena davna nikud su bižali,Ostavljali svoja najdraža su brda,Od turskoga bisa spasa su iskali.Radosna je Gospa nji naprid vodilaI njezine oči, uvik take blage.Na krilima vire čeljad je nosila,Molitvom i pismom davala jim snage.Pobigli su daleko od vode Save,Sve dalje i dalje za Gospom su išli,Tražili su nadu, nove zore plaveI daleka žita, pa su Dunov prišli.Pronašla je Gospa utočišta novaZa svu čeljad što je za sobom vodila,U ravnice, iza plavoga DunovaDi su se nebesa sa njivom spojila.U krilu Dunova, u blaženu miru,Živu još i danas potomci ŠokacaNosu lipa ruva, u tambure sviruI pivu daleku pismu praotaca.
Ivan Andrašić