Kristian Kreković – Tragični usud tuzlanskog Michelangela
Kristian Kreković, slikar svjetskoga glasa, rođen u Koprivni kod Modriče, odrastao u Tuzli, doživio je valjda najgoru sudbinu koja može zadesiti čovjeka odana Domovini i svojemu narodu. Roditelje nije mogao ni vidjeti ni sahraniti, rodni kraj je bio samo svakodnevno sanjarenje i neizmjerna žudnja. Žudnja koja ubija, koja mu u snove donosi najfantastičnije pustolovine, samo da bi bar na sekundu prišao svojoj kući, majci, sestrama, prijateljima… I tako, četrdeset godina, do smrti 1985. godine! Kreković je naime bio ono što je u vrijeme bivše države bilo oličenje svih zala, bio je politički emigrant, ili još jedostavnije, bio je “ustaša”. Taj status se dobivao automatizmom stigmatiziranja svih onih koji su se drznuli osporiti ili kritizirati metode vlasti tzv. “Nove klase”, ili pak Njega, “najvećega sina naših naroda”! Ili, još jednostavnije, a isto tako učinkovito, kako je veliki vođa Staljin, grmio: “Tko nije s nama, protiv nas je!”
Krekoviću su raspaljot-boljševici 1946. sudili, jer je nekada ranije, u tada bivšemu režimu, portretirao kralja! Za nove vlastodršce, neoprostiv grijeh, pogotovu u prvim mjesecima njihove strahovlade, dok su još bili omamljeni koljačkim orgijanjima od Bleiburga, preko Križnih puteva, sve do Ilinčice itd…Boljševici očito nisu marili za činjenicu da je Kreković već tada bio veliko europsko umjetničko ime, i da je i među okrunjenim glavama bila stvar prestiža da ih portretira upravo K.K.! (Camille Mauclair u Parizu 1938. godine, za Krekovića kaže:
“…Snaga njegovih majstorskih kompozicija sa duboko filozofskim i socijalnim sadržajem, čine ga jednim od najvećih slikara današnjice. On stoji pred nama, usamljen i nedokučiv…”)
Kristian Kreković je odlučio napustiti tu novu državnu tvorevinu, i unatoč svim izbjegličkim patnjama koje će slijediti, to mu je bila dobra odluka. Jer, da je ostao, a već je bio proskribiran kao “neprijatelj”, vjerojatno bi svijet danas bio uskraćen za njegov grandiozni opus, vraćanje u život, uprisutnjenje visokih Indio-kultura, prekrivenih debelim naslagama tisućljetne prašine i zaborava.
Pa ipak, u njegovoj Tuzli, Kreković nije bio zaboravljen. Jedan odvažni Tuzlak, vođen ljubavlju za dobru umjetnost i solidarnošću s kolegom, skupio je dovoljno civilne i profesionalne kuraži, i uspostavio je kontakt s njim. Akademski slikar Mevludin Ekmečić, riskirajući progon od ondašnjih komunističkih velmoža, pisao je kolegi u Španjolsku. Uslijedila je dirljiva, dijelom dramatična prijepiska, koja nam danas svjedoči o mnogočemu, i lijepom i brutalnom, o ljudskoj tragediji, ali i nepokolebljivoj snazi i volji tuzlanskoga Michelangela.
Čiji je Kristian Kreković? On sam se nazivao i potpisivao “Pintore croata e peruana”, dakle hrvatsko-peruanski slikar. Čiji je onaj drugi Michelangelo? Valjda talijanski, ali, kao umjetnik i on i Kreković i svi drugi, pripadaju svima koji ih cijene i vole njihovu umjetnost! Sam Kreković je 1971. godine izjavio sljedeće:
“Od 1928., nakon što sam svršio Akademiju umjetnosti u Beču, i Ecole des Beaux Arts u Parizu, posvetio sam sav moj umjetnički rad za tri velika ciklusa, za koje kažem, da sam imao tri velike “ljubavi”. Jedan ciklus posvećen mojoj domovini Hrvatskoj, jedan posvećen općem čovječanstvu i jedan posvećen kulturama Indiosa Južne Amerike u prošlosti i sadašnjosti. Tako sam sam studirao i slikao po raznim zemljama, skupljajući materijal za te moje cikluse. Hrvatski projekti bili su mi posebno na srcu, Na njima sam radio kroz više godina te naslikao veliku kolekciju hrvatskih motiva, pa je ta moja zbirka imala 143 slike velikog formata (između 2 i 4 m.). Ti su radovi predstavljali: 63 hrvatska narodna vladara, 40 posebno zaslužnih Hrvata i 40 velikih kompozicija iz hrvatske povijesti.”
(Hrvatska Revija, ožujak 1971.)
Kreković je ipak bio i kosmopolit, filantrop, otvoren za sve ljude dobre volje, te je zajedno sa svojim prijateljem Mahatmom Gandhijem sanjario o stvaranju Svjetske akademije, “Akademia Titana”… Ali, vratimo se prijepisci dvojice kolega i prijatelja, koju je nedavno na portalu tačno.ba objavio gospodin Atif Kujundžić. Prenosimo je u cijelosti:
Prvo pismo, Galerije portreta istaknutih ličnosti Tuzla, piše akademski slikar Mevludin Ekmečić, pod rednim brojem 6/70., Kristianu Krekoviću oaslao je 03. 01. 1970. godine:
Senjor,
KREKOVIĆ KRISTIJAN, painter – artist
Rue Son Fisterat /Chez “Place de Tores”/
PALMA DE MALLORCA
E S P A N I A
Cijenjeni gospodine!
Odavno namjeravamo da Vam pošaljemo ovo pismo, ali, iskreno da Vam kažemo, plašimo se. Plašimo se da Vas ne uvrijedimo, da Vam ne oduzmemo dragocjeno vrijeme, mir i odmor. Izvinjavamo se i molimo Vas da nam radi toga oprostite.
U ovom gradu Istočne Bosne – Tuzli jednom od najvećih rudarskih basena na Balkanu, u čijoj ste se okolini rodili i Vi /Koprivna, Gradačac/ i gdje ste stekli, možda, prve pojmove o slikarstvu, kao i Vaš prijatelj iz tih dana Ismet Mujezinović, akademik i danas jedan od najpoznatijih jugoslavenskih slikara koji živi i radi u ovom gradu i koji nam je dosta pričao o Vama. U našem gradu postoji jedinstvena likovna institucija u svijetu – Galerija portreta istaknutih ličnosti koja je osnovana na originalan način, amaterski, bez skoro ikakvih materijalnih sredstava, zahvaljujući velikoj ljubavi brojnih sugrađana, a s posebnom pažnjom i razumijevanjem umjetnika sa svih strana svijeta.
Galerija je stvorena od poklonjenih likovnih djela: crteža. slika, skulptura i dr. koja predstavljaju kako ljude iz svakidašnjeg života, tako i razne istaknute ličnosti iz područja nauke, umjetnosti, kulture itd., koje podariše ovoj Galeriji najistaknutiji umjetnici iz naše zemlje, a u novije vrijeme i umjetnici drugih zemalja.
Za pet godina postojanja, Galerija broji više od 500 djela koja su darovali više od 200 autora među kojima su: Meštrović, Uzelac, Hegedušić, Kršinić, Gvozdenović, Tartalja, Todorović, Petkov, Mujezinović i brojni drugi. Njezina kulturna vrijednost je ogromna, tako da će za izvjesno vrijeme predstavljati pravi kuriozitet u svijetu. Jugoslavenski građani s odobravanjem i simpatijama prate njezin razvoj, pa nije slučajno što joj jugoslavenska televizija, radio i štampa poklanjaju dosta pažnje.
Galerija je 1967. godine bila i organizator najveće izložbe jugoslavenskog portreta koja će postati tradicionalna i koju ćemo priređivati svake treće godine pod nazivom Izložba jugoslavenskog portreta u Tuzli na kojoj će izlagati umjetnici iz cijele Jugoslavije, a na koju ćemo pozivati i pojedine naše slikare koji žive van naše zemlje da izlažu kao posebno dragi gosti.
Galerija posjeduje katalog slika i likova u svome posjedu, kao i svu potrebnu literaturu o prisutnim autorima.
Pišući ovo pismo, plašimo se da zamolimo, kako bi smo bili neizmjerno sretni i zahvalani i mi i naši sugrađani kada biste nam i Vi podarili neku Vašu sliku. Vaše prisustvo u našoj Galeriji značilo bi nam veliku podršku i jačanje ugleda. To bi ojačalo našu ideju o potrebi vraćanja digniteta portretnoj disciplini u slikarstvu…
S nestrpljenjem očekujemo vijesti od Vas, nadamo se i unaprijed zahvaljujemo. Molimo Vas i da nam u granicama mogućnosti pošaljete literaturu o Vama i Vašem radu, pa i da posredujete kod Vaših prijatelja slikara dam poklone svoja djela.
Lijepo Vam zahvaljujemo, srdačno Vas pozdravljamo i želimo Vam puno zdravlja, sreće i uspjeha u radu.
Prilog: Katalog I izložbe jugslavenskog portreta.
RUKOVODILAC GALERIJE
Mevludin Ekmečić, ak. sl. sr
Svojim pismom, ispisanim karakterističnim rukopisom, Kristian Kreković je odgovorio 15. svibnja, 1970. godine.
Palma de Mallorca, 15. V 1970.
Vrlo cijenjeni, dragi kolega!
Istom pred par dana vratio sam se u Palma de Mallorcu sa moga rada u Peruu – Južna Amerika, gdje zapravo stalno živim i radim, posvetivši moj život Indijancima Južne Amerike, Inkama i svim kulturama južnoamerikanskih Indijanaca, od Kamenog doba pa sve do danas.
Između razne pošte koja me čekala, uzeo sam prvo Vaš list, da Vam se najljepše zahvalim na Vašoj čestitoj i dobroj namjeri!
Vidim iz Vašega kataloga, da ste čovjek od rijetkih osobina, ljudskih i umjetničkih za današnje doba, što ja znam veoma cijeniti, te sam stoga odabrao Vaš list, da se najljepše javim mom izuzetno vrijednom idealisti, kolegi i zemljaku drage Bosne Ponosne.
Žalim da Vam se ne mogu opširnije javiti radi preopterećenosti raznim obavezama, jer se uskoro opet vraćam u brda Perua – na rad. Život prolazi, a za nas bjelce veoma je teško živjeti i raditi u selima na nadmorskoj visini između 3 i 4.000 metara, gdje žive najzdraviji indijanci i najljepše žene i djeca.
Prelistavajući Vaš ukusni katalog /sa licem Mona Lise/, primjetio sam Vaš fini rad u koji ste unijeli vrlo mnogo duše i umjetničke savjesti. Izgleda po fotografiji vrlo interesantno, također i autoportre Ismeta Mujezinovića, kao i njegov portre rađen od kipara Grge Antunca. Ako ga vidite, pozdravite ga lijepo i predajte mu priloženu kartu za uspomenu na naše prve godine rada u Tuzli, skoro prije pola vijeka.
U listi građana Tuzle, prijatelja likovnih umjetnosti, naišao sam i na ime moje školske drugarice – Hilde Perović! Molim Vas, da ju pronađete i najljepše pozdravite, te i njoj uručite priloženu kartu i engleski katalog moje izložbe u New Yorku.
Prilažem Vam također još dva preostala katzaloga sa mojih izložbiu New Yorku i Madridu, od kojih je jedan za Vas, a drugi za g-đu Hildu Perović, sa kojom se nisam vidio ima skoro 40 godina, ali smo ju oduvijek cijenili i moji roditelji i ja. Ona, mislim, zna engleski, francuski i njemački, te će Vam moći prevesti tekst sa letaka, koje Vam prilažem na tim jezicima, radi Vašeg informiranja o meni i mome radu.
Veoma mi je žao da za sada ne mogu ništa da Vam dadnem za Vašu Galeriju, iako neizmjerno cijenim Vašu ličnu želju i Vašu dobru volju! Vjerojatno ću Vam jednoga dana poslati nešto, ali lično za Vas! Sa našim domaćim umjetnicima niti u Zagrebu, niti u Beogradu – nisam imao sreće, pa sigurno, ne bih imao bolje sreće ni u Tuzli. Meni je najpravije da se mene ispusti iz kruga suvremenih umjetnika! Poslije moje smrti, kao i njihove, narod će i dalje živiti – a buduće mlađe generacije će tada sigurno dati svakome svoje mjesto po njegovoj umjetničkoj vrijednosti i radu koji je ostavio iza sebe.
Taštavosti nisam nikad imao, a isto tako nikada se nisam bavio politikom, niti bio član ikakve stranke ili udružrnja, te želim takođe nastaviti moj rad u tišini, nepoznat u domovini! Srećom u kulturnom svijetu se kaže da umjetnost nema granica te je za mene postala domovina cijela kugla zemaljska i opće čovječanstvo, gdje ka po porijeklu Hrvat, mogu da živim i da radim bez bola i bez razočarenja.
Moje glavno životno djelo je rad na Inkama, njihovoj prošlosti i njihovoj sadašnjosti. Počeo sam ga godinu dana ranije nego što ste Vi rođeni, to je 1928. godine u Parizu, gdje sam uglavnom živio prije rata imajući tamo svoj najveći atelier, pored dva mala ateliera u Beču i Beogradu.
Ali, 06. IV 1941. godine sam pri početku rata sve izgubio prilikom bombardiranja Beograda, a nakon rata sam od ništice otpočeo život nanovo i ponovno stvorio ogromno jedinstveno djelo posvećeno imperiji Inka. To je sada ogromna i jedinstvena kolekcija u povijesti Perua, kao i u povijesti umjetnosti uopće.
Peru me je objeručke primio za svog počasnog državljanina, predsjednik republike je lično otvorio moju veliku izložbu od 100 radova u Limi, stavio mi je lično oko vrata najpočastnije peruansko odlikovanje za kulturni rad, te je i sada trajno moja kolekcija slika pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Peru, kao i sve moje izložbe priređivane po svijetu.
Sve je to stvoreno iz vlastitih sredstava, bez pomoći ikakve države ili institucije, finansirajući to ogromno djelo isključivo radom portreta i raznih internacionalnih slikarskih kompozicija. Sav taj veliki, kulturni, znanstveni i životni rad je plod beskrajne ljubavi, žrtava i razumijevanja za taj narod i bez ikakvog prodajnog cilja.
Sazidao sam za taj svoj rad jedan muzej u Palma de Mallorca, a drugi muzej će se zidati u Peruu, u gradu Cuzco, staroj prijestolnici Inka. Između španjolske i peruanske države smo stvorili jednu fondaciju kojoj sam ja poklonio cijeli taj moj rad i koji je pod kontrolom već stvorenog inventara. Između ovih dviju zemalja provoditi ću uglavnom do smrti svoj rad i svoj život. Peru, jer je to glavni teritorij nekadašnje države Inka u kojoj još žive 5.000.000 čistih /nemiješanih/ Indijanaca, među kojima jedino i isključivo mogu raditi i naći modele za moje inkaičke i preinakičke slike, a zatim Španjolska, jer je ona otkrila Ameriku i dala svoj jezik civilizaciji mnogih država južne i srednje Amerike, Karibskim otocima i Meksiku, što predstavlja 120.000.000 mješanaca.
Ovaj put ostajem nekoliko tjedana u Palmi, te bi mi drago bilo čuti kako ste primili moj list i da li ste pronašli gospođu Hildu Perović i njenu adresu. Ona je dobro poznavala moje roditelje, te ako je još živa i zdrava, ja bih joj se javio, jer nisam u Tuzlu dolazio od 1938. godine – dakle, duže od 30 godina, a drago bi mi bilo čuti koju riječ o mojim roditeljima, koji su oboje već davno u Tuzli umrli, bez da mi je bilo moguće posjetiti ih i sa njima se prije smrti oprostiti.
Prilažem Vam za Vaš lični arhiv, nekoliko fotografija, da dobijete ideju o mom muzeju i o kvalitetu moga rada, a ostale priloge budite dobri pa ih raspodjelite.
Srdačno Vas pozdravlja, moli da oprostite ako Vam se za dugo vremena ne javim i čestitam još jedanput na Vašem idealističkom radu, kao i na dobrim željama,
Vaš odani,
Kristian Kreković
Moja adresa: PRAVOKUTNI PEČAT:
Kristian Kreković COLECCION
Palma de Mallorca K R E K O V I C
Apartado 521. PALMA DE MALLORCA
ESPANA – Španjolska APARTADO CORREOS 521.
TELEFON: 251 694
Ako je uopće prilično komentirati pismo Kristiana Krekovića, ne možemo ne uočiti nekoliko stvari koje su bitne za živoga čovjeka. Kristian Kreković, odano i nepomućeno voli svoju Domovinu, ljude koje poznaje, roditelje i prijatelje. Ne iznosi niti jednu zamjerku bilo kome ili bilo čemu. Raduje se uspjesima u organiziranju Galerije portreta istaknutih ličnosti Tuzla. Ali se i ponosi osobnim postgnućima i priznanjima države Peru, koja ih zna cijeniti. Ističe, kako je sve postigao osobnim radom i upućuje nas na početak svijeta, na kojem je čovjek SAM i sve sam stvara za sebe i druge! I, sve žive obavještava o tome! Kao i u svakoj ljubavi, čovjek mora svima davati ne očekujući ništa zauzvrat!
/Možda je to i osnovni kriterijum na osnovu kojega bismo mogli i morali očistiti galerije i depoe od umjetnika i umjetnina! Da kao ljudi krenemo ispočetka! I da razmislimo o tome šta je umjetnost i šta je trend?! Znamo li uopće da je umjetnost krajnje osoban stav i odnos i doprinos prema mogućnostima umjetničkog izričaja/iskaza?! Dugo bdijemo nad Krekovićevim riječima… Pitamo se razumijemo li što je rekao?! I šta to može značiti za neke, nama dobro znane umjetnike koji se žale na svoju ulogu u društvu?/i odnos društva prema njima/.
Čemu nas to dobrome uči Kristian Kreković?!
Uči nas kako nismo razumjeli osobne živote, ma kako ih shvatili, pod izgovorom da na to imamo pravo. Jer, naš život je samo dio jedinstvenog života prema kojem smo na sve načine obavezni pridonositi! Pridonositi o svome trošku ne računajući da će nam biti uzvraćeno. No vidimo, kako je Kristianu Krekoviću zauzvrat stiglo priznanje i kako su ljudi znali cijeniti njegov doprinos: Postao je počasni građanin jedne države – Perua, sa počasnim dokumentima, a za sve njegove naredne izložbe brigu je u cijelosti preuzela država Peru! Narod iza kojega je stao svojim djelom, stao je uz njega cijelom svojom dušom bez ostataka i uvjetovanja.
Akademski slikar Mevludin Ekmečić odgovara Kristianu Krekoviću 25. maja, 1970. godine:
Dragi i vrlo cijenjeni gospodine,
Sa izuzetnom radošću i zadovoljstvom primio sam Vaše pismo sa pošiljkom, kojem se, da Vam pravo kažem nisam nadao. Tim veća je moja radost zbog Vaših riječi, čovjeka koji je ponikao ovdje, u ovim krajevima da bi danas cijeli svoj život posvetio jednoj divnoj stvari daleko od svoje zemlje, ali stvari koja je općečovječansko dobro. Upravo zbog toga to i jeste toliko lijepo.
Ugodno je čitati Vaše riječi o Vašem radu koji tematiziraju drevna civilizacija Inka i kulture drugih južnoamerikanskih Indijanaca od Kamenog doba do suvremenosti. Posebno smo Vam zahvalni zbog toga. Želimo da istrajete. Hvala Vam na komplimentima povodom našeg rada o kojem smo Vas obavijestili proslijeđenim Katalogom. Raduje nas okolnost, da držite do naših postignuća u Bosni Ponosnoj – kako kažete, jer to je i Vaša Bosna. Zahvaljujući Vam na upućenim katalozima i karti – reprodukciji, moram Vas obavijestiti kako žalimo što nas ipak niste obradovali nekom Vašom skicom, crtžom i sl. bilo da je motiv Bosanac ili neki Indijanac iz dalekog Perua. Ali, cijeneći Vaše obećanje, bit ću istinski sretan i počašćen Vašim vrijednim poklonom za moju zbirku. U potpunosti dijelim Vaše mišljenje da umjetnost ne poznaje granice, pa zbog toga ni mene ne interesira mišljenje domaćih umjetnika jer dobro znam da umjetnost i politika nemaju ništa zajedničkog. Tim povodom moram Vam reći da se u tom pogledu kod nas mnogo toga izmijenilo, da umjetnici danas imaju neograničenu slobodu izražavanja, bez obzira kojoj tendenciji pripadali – apstrakciji ili realizmu. To je jedan novi duh gdje prvenstveno igra ulogu kvalitet.
Uvažavajući Vašu želju da nastavite svoj rad u tišini, ali i ne nepoznati u svojoj domovini, uzimam sebi slobodu da Vas obavijestim, da mi u Galeriji posjedujemo jedan Vaš crtež ugljem Portret dr Mujbegovića koji smo dobili od starijeg tuzlanskog kipara Dragiše Trifkovića. Ukusno je opremljen i nalazi se u našoj stalnoj zbirci/postavci. Regionalni medicinski centar ovdje nosi ime dr Mustafa Mujbegović i spada među najveća i najljepša zdanja te vrste u našoj zemlji. Ovih dana, poslat ću Vam fotos tog crteža uz molbu, da kad budete imali više vremena napišete nešto o vremenu i načinu njegovogaa nastanka. Naravno, on Vas ni u kojem slučaju ne može prezentirati, ali da znate da mi ovdje tragamo za Vašim radovima i želimo da ih imamo jer ste tu ponikli. Ne ljutite se zbog toga, molimo Vas.
Istoga dana kada sam primio Vašu pošiljku, pronašao sam gospođu Perović prof. Hildu koja je bila izvanredno ljubazna i oduševljena zbog Vašeg sjećanja i darova. S uzbuđenjem je slušala to što sam joj prenosio kao Vašu poruku. I sama mi je ispričala neke dogodovštine o danima koje ste zajednički proveli. U kratkom zadržavanju ispričala mi je o Vašem prijateljstvu, učenju matematike, o francuskim pismenim zadacima, druženju sa pok. dr Mustafom ujbegovićem i dr. Dosta mi je pričala o Vašim roditeljima i osobito o Vašoj pokojnoj majci kod koje je, kako kaže: provela najtežu gpdonu u svome životu, stanujući u kući Vaših roditelja. Rekla je da će sa osobitim zadovoljstvom uskoro da Vam piše o svemu što Vas interesira i što će Vas ubuduće interesirati. Takođe je kazala da će saznanje o Vama prenijeti Vašoj snahi koja živi ovdje. Vrlo, vrlo je bila uzbuđena i ganuta viješću koju sam joj prenio. Inače, gospođu Perović poznajem duže vrijeme i ona o meni odranije ima lijepo mišljenje. Znam da je bila šef katedre njemačkog jezika na sarajevskom Sveučilištu, koje je napustila poslije smrti nekih članova svoje obitelji, nakon čega je došla u Tuzlu i bila šef iste katedre na Višoj pedagoškoj školi, odakle je prije nekoliko goedina otišla u mirovinu i tako sada živi u jednoj mirnoj kući u ulici Druge krajiške brigade, broj: 31. Ismetu Mujezinoviću i Rudi Krajtmajeru sam takođe prenio Vaše materijale, na čemu Vam najljepše zahvaljuju i srdačno Vas pozdravljaju.
Nadam se da sam Vas u najkraćem upoznao sa onim što će Vas interesirati. Ismet Mujezinović je bio osobito iznenađen i dirnut Vašim sjećanjem, pa budući da Vam pišem brzo kako bi Vas ovo pismo zateklo u Španiji, dogovorili smo se da Vam napišemo zajednički i da Vam on pošalje reprodukcije i neke kataloge iz kojih ćete saznati kako radi i živi. On bi želio da vaši kontakti ubuduće budu ćešći. Ovih dana je u Tuzli nakon 30 godina boravio vaš zajednički poznanik slikar Džejms Haim Pinto, koji od prije rata živi u Meksiku gdje je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Bili su to veliki događaji za njega, jer veli: nisam se mogao snaći, ne poznajem više Tuzlu, toliko se izmijenila. Ona sada broji oko 80.000 stanovnika. Ima Kazalište, Muzej, Biblioteku, Arhiv, Galeriju, Tehnološki, Rudarski fakultet, Pedagošku akademiju, brojne srednje škole. Stara zgrada Gimnazije je porušena jer je u zoni tonjenja. Iz istih razloga nema velikoga dijela Stare Tuzle. Haim Pinto je Galeriji poklonio jedno svoje djelo, a s istim ciljem donio je i jedno djelo američkog slikara La Bruna na dar. Prije kratkog vremena ovdje je bila otvorena i izložba slika Milana Gavrića. Dalmatinski motivi i pejzaži. To Vam pišem zbog toga, jer on spada u Vašu gimnazijsku generaciju. Vjerojatno znate da je već odavno kako je umro kipar Franjo Leder.
Završavam ovo pismo u nadi da ćete se jednoga dana ponovo javiti, a i obradovati me Vašim djelom, koje neobično cijenim.
Unaprijed Vam zahvaljujem i želim Vam dug i plodan život, te mnogo uspjeha u Vašem humanističkom i umjetničkom radu.
Mnogo srdačnih pozdrava, odano Vaš,
Mevludin Ekmečić, sr
Palma de Mallorca, 26. XI 1970.
Vrlo cijenjeni g. Ekmečiću!
Prije mjesec dana primio sam preporučeno poslan katalog Izložba jugoslavenskog portreta, koji je opet bio poslan na onu prvu, sasvim pogrješnu adresu, te Vas molim da budete dobri, te da ju jednom zauvijek tačno prepišete, za slučaj ako želite, da sa sigurnošću dobijam Vaše pošiljke.
Ulica RUE SON FISTERAT – ne postoji, isto kao što ne postoji ni trg PLACE DE TORES. Slučajno, ili ljubaznošću ovdašnjih poštanskih činovnika, uručen mi je Vaš Katalog na moju tačnu adresu, koja glasi:
KRISTIAN KREKOVIĆ
MUSEO KREKOVIĆ
Apartado 521.
PALMA DE MALLORCA
ESAPANA
Museo znači MUZEJ; Apartado 521, znači: Poštanski pretinac 521, Palma de Mallorca je glavni grad otoka Majorka, koji se španjolski piše Mallorca, a čita se Majorka, Espana. SON FUSTERET je pravi naziv imanja na kojem se nalazi moj stan i moj Muzej, a država Španjolska se piše ESPANA, a ne ESPANIA. Zatim, postoji naziv PLAZA DE TOROS, što ima značenje: arena za borbu sa bikovima, koja se nalazi jedan kilometar udaljena od moje adrese, što možete vidjeti iz priloženog plana.
S toga, da se ne gubi pošta iz Tuzle ubuduće, ako mi budete šta slali, budite dobri da tu adresu u Vašem sekretarijatu popravite.
Najljepše Vam hvala na poslanom Katalogu, koji je i ovaj puta sa izvanrednim ukusom i kulturom obrađen.
Drago mi je vidjeti da se u Tuzli njeguje umjetnost, jer vjerujem u onu našu staru narodnu koja kaže: Tko pjeva zlo ne misli!, a naša draga Bosna je mnogo patila i još će mnogo patiti dok u njoj dođe uistinu do pravde, slobode, prave ravnopravnosti i iskrene ljubavi prema svome bližnjemu. Ili barem do ravnopravnog respekta međusobnog, kao što je to danas u Švicarskoj između njemačkih, francuskih i italijanskih stanovnika švicarske države! Samo zahvaljujući tome ravnopravnom i pravednom odnosu između švicarskih stanovnika raznih vjera i raznih narodnosti nije došlo u zadnjem ratu do raspada švicarske države, kao što je to bio slučaj sa prvom Jugoslavijom.
Nažalost, Srbi nisu još uvijek zreli za ideju Jugoslavije, niti su išta naučili, niti uvidjeli da je baš to bio razlog raspada prve Jugoslavije i da može biti razlogom ponovnog raspada i druge Jugoslavije.
Istom ako srpska mladež budućih generacija pogleda i uvidi te grijehe i nepravde svojih otaca, te ako se ugleda na harmoničan život Švicaraca, istom će se tada moći harmonično i solidno razvijati i sačuvati ideja Jugoslavije kao federativne države.
Ja se nikad nisam bavio politikom, niti sam moju umjetnost zloupotrijebio u te svrhe, ali kao Hrvat – Bošnjak, odgojen sam da volim pravdu, istinu i poštovanje vjekovnih ljudskih vrlina, jednako prema svakoj vjeri i prema svakoj narodnosti. Ja sam rođen kao katolik, ali na svečanost moga krštenja su bili pozvani i dobri prijatelji mojih roditelja, muslimanski hodža, a i pravoslavni pop, jer su se međusobni odnosi bazirali na gore pomenutim vrlinama.
Stvaralac kosmosa sa milionima mliječnih staza, sa milijardama planeta i njihovim savršenim poretcima, stvorio je i cvijeće različitih boja i mirisa na našem planetu, a na ljudima, dobrim vrtlarima svakog vrta je, da to cvijeće njeguju u individualnim osobinama. Jedino je to prirodno i trajno, a drugo je sve neprirodno i prolazno.
Prilažem Vam opet jedan letak i jednu fotografiju crteža mene i moje supruge.
Uz najljepše pozdrave.
Vaš odani,
Kristian Kreković
Kao što možemo primjetiti, gospodin Kristian Kreković se naprosto raznježio naspram Bosne Ponosne – kako je voli imenovati. Njegovo poznavanje problema je istinito do u najmanje pojedinosti. Njegove usporedbe i paralale tačne i danas. Kreković je umro 1985. godine, a samo pet godina kasnije dogodilo se sve ono što je on rekao da se uopće ne smije dogoditi i rat kakav je znao da je moguć.
Galerija portreta Tuzla, pod brojem 53/74. piše Kristianu Krekoviću, 29. 01. 1974. godine.
GALERIJA PORTRETA TUZLA
Obavještenje o organiziranju
izložbe slika bivših učenika i
profesora tuzlanske Gimnazije.
Monsieur
KRISTIAN KREKOVIĆ, ak. slikar
/COLECCION KREKOVIĆ/
PALMA DE MALLORCA
APARTADO CORREOS 521
ESPANA – ŠPANJOLSKA
Dragi i vrlo cijenjeni gospodine Kreković,
U okviru proslave značajnog jubileja tuzlanske Gimnazije – 75-godišnjice, Galerija jugoslavenskog portreta u Tuzli, u saradnji sa Gimnazijom iz Tuzle, organizira sredinom septembra mjeseca 1974. godine, veliku izložbu djela nekadašnjih učenika i profesora crtanja, odnosnio historije umjetnosti – danas slikara i kipara po opredjeljenju.
Kao bivšem učeniku tuzlanske gimnazije, obraćamo Vam se sa molbom da nam čim prije javite da li ste voljni sudjelovati sa svoja 2 – 3 djela na pomenutoj izložbi, kako bismo mogli pristupiti kompletnoj organizaciji, odnosno izvršiti sve pripreme oko organiziranja i otvaranja izložbe.
Transport, pakovanje i osiguranje djela u oba pravca, bit će naša briga i zadatak.
Takođe Vas najljepše molimo da nam, ako Vam time ne oduzimamo vrijeme, pošaljete napisanu Vašu kratku i najupečatljiviju uspomenu iz gimnazijskih dana u Tuzli, biografiju i jednu osobnu fotografiju. Ovo nam je potrebno radi štampanja reprezentativnog kataloga buduće izložbe, koji treba da ostane trajni podatak budućim generacijama.
Mi Vam unaprijed zahvaljujemo i nadamo se da ćete uskoro biti naš gost na izložbi.
Srdačno Vas pozdravljamo želeći Vam sve najljepše u životu i radu.
Prilog:
Spisak bivših učenika i profesora tuzlanske
Gimnazije, danas slikara i kipara po predjeljenju. DIREKTOR:
Mevludin Ekmečić,
akademski slikar;
Svojim urednim krasnopisom Kristian Kreković odgovara,
- 1974.:
Palma de Mallorca, 24. 02. 1974.
Dragi i vrlo cijenjeni gospodine Ekmečić!
Primio sam Vaš ljubezni list od 29. 01. 1974. sa prilozima – i kao i uvijek – sa vrlo ukusnim katalozima izložaba Vaše Umjetničke galerije.
Vi ste odista divan čovjek. Kamo sreće da je cijeli svijet takav!
Najljepša Vam hvala na sjećanju, počasti i pozivu u vezi sa proslavom Jubileja tuzlanske Gimnazije.
Molim Vas, da mi oprostite što Vam se danas ne mogu opširnije javiti, jer ne mogu prekinuti jedan veliki rad još barem za mjesec dana. Ja kad radim neki teži posao, nisam u stanju odvojiti moje misli ni na jedan momenat od tog rada, sve dok ga ne završim. Zorom se budim sa mislima i sa strašću za taj rad, te u njemu živim svaki minut preko cijelog dana, te tako sve, dok me navečer ne savlada san. Takva mi je priroda i to je razlogom zašto nisam htjeo imati djece i zašto nisam imao vremena za drugarstvo ni u Gimnaziji, n i na Slikarskoj akademiji, niti u ostatku moga života. To Vam pišem zbog toga, da lakše razumijete kako mi je teško prekinuti rad, pa makar to bilo i za pisanje pisama nekoj dragoj i vrlo cijenjenoj osobi. Sve što je izvan slikanja, obavlja moja supruga, ali napisati par riječi za Vas, to ću učiniti vrlo rado lično!
Nadam se da ću krajem marta moći se par dana odmoriti, praveći male skice za nove radove, te ću istodobno naći vremena da Vam se javim.
Dotle Vas srdačno pozdravlja sa ovo par riječi i sve najbolje želi, Vaš odani,
Kristian Kreković
Pod brojem 161/74., 14. marta, 1974., iz Tuzle je otišao Odgovor na pismo Kristiana Krekovića od 24. II 1974.:
GOSPODIN:
KRISTIAN KREKOVIĆ, ak. slikar
Apartado 521.
PALMA DE MALLORCA
E S P A N A
Vrlo poštovani i dragi gospodine,
Primili smo Vaše cijenjeno pismo od 24. veljače, 1974. godine koje nas je silno obradovalo i oraspoložilo. Hvala Vam na upućenim komplimentima za naš rad i na moj račun osobno. Posebno Vam se iskreno zahvaljujemo na pažnji koju odvajate prema nama u trenucima Vašeg kratkotrajnog odmora, a poslije napornog i intenzivnog umjetničkog rada i koncentracije za isti. Razumijemo Vaše stanje, pa nam čini još veću čast, što eto i u tim trenucima nađete vremena za nekadašnji Vaš kraj i Vaše zemljake.
Raduje nas vijest da ćete nam se kasnije javiti, vjerujemo poslati Vašu fotografiju, uspomenu, fotos, i što bi nas sve osobito počastilo, neki Vaš manji rad iz Vašeg bogatog opusa o životu i radu drevnih Inka, čemu ste posvetili cijeli život. Bio bi to veliki doprinos bogatstvu i značaju ove interesantne izložbe.
Nadamo se ugodnim vijestima od Vas, pripremamo izložbu i želimo Vašoj supruzi i Vama dobro zdravlje, sreću, dug život i zadovoljstvo.
P. S.
Ismet Vas puno pozdravlja, kao i gospodin Rudo Krajtmajer.
Zgrada nekadašnje Vaše Gimnazije je već odavno srušena. Kloster – takođe, Kameni sud, hotel BRISTOL, itd., a ovih dana, ruši se i zgrada nekadašnje Medrese. Sve zbog tonjenja tla i eksploatiranja slanih voda.
Molim Vas, zajedno sa Vašom cijenjenom suprugom, primite puno srdačnih pozdrava.
Vaš odani,
Mevludin Ekmečić,
PALMA DE MALLORCA
- ožujka, 1974.
Dragi, vrlo cijenjeni gospodine Ekmečić!
Pošto je već nekoliko dana kišovito i oblačno, to sam morao prekinuti moj rad radi nedovoljnog svjetla, te iskorišćujem oblačno vrijeme da Vam se odmah javim.
Prvo da Vam obrzložim zašto Vam šaljem ovaj par reprodukcija iz mog muzeja u Palma de Mallorci.
Ne sjećam se da li sam Vam šta pisao o tome, da smo mi cijeli moj rad i cijelu našu imovinu poklonili i podijelili između Perua i Španjolske? Stvorili smo Fondaciju Kreković, jednu ustanovu koja će brinuti o sudbini naše kolekcije i poslije naše smrti – tako da ti radovi nisu više moja svojina. Ima oko 20 osoba i raznih ustanova koje su članovi te Fondacije. Govorio sam sa njima o eventualnoj mogućnosti slanja dva moja rada u Tuzlu za Vašu izložbu. Nažalost je velika većina bila odlučno protivna tome, pošto ta Fondacija ima Zakone, po kojima se zabranjuje svaka izložba tih radova izvan svog muzeja. Stoga Vam šaljem barem nekoliko reprodukcija mojih radova, kako bi možda mogli sve u jednom okviru izložiti – da naši Tuzlaci vide kako su izgledali Inke i južnoamerikanski indijanci, a poslije izložbe možete ih podijeliti kome hoćete od Vaših, za tu stvar zainteresiranih posjetitelja.
Ja već od 1928. godine radim na jednom ogromnom djelu iz života južnoamerikanskih indijanaca, od kamenog doba pa do današnje španjolske civilizacije, što predstavlja jednu jedinstvenu povijestnu, kulturnu i znanstvenu kolekciju na cijelome svijetu. To je plod beskrajne ljubavi za taj narod, koji nije rađen za prodaju, iako su mi često nuđene velike sume novaca za koji od tih radova. Na principu, za sliku Tri Inka kupačice u zlatnoj kupki su mi nudila tri Amerikanca jedan milijon dolara za njihov muzej u Dalasu, ali, iako su troškovi oko naših putovanja po Južnoj Americi i Peruanskim Andama vrlo veliki i ponekad skoro nadljudski teški za ostvarenje tih slika na licu mjesta, te, iako moja supruga i ja živimo godinama u tim brdima i selima najskromnije što se može zamisliti, ipak odbijamo svaku prodaju tih radova iz moga Inka ciklusa, jer svi skupa sačinjavaju jednu cjelinu. Da uzmognemo ostati vlasnici kolekcije, nisam nikada ni od koga primao materijalne pomoći, financirajući taj ogroman rad već 45 godina radeći isključivo portrete za novac.
Tako sam iste, 1928. godine počeo raditi portrete skoro svih članova jugoslavenske kraljevske obitelji, rumunjske kraljice Marije, engleske kraljice, švedskog kralja itd., te s tim novcem sam se bio vrlo lijepo instalirao u Parizu i počeo raditi na ostvarenju svojih slikarskih snova. Najveći moj san bio je ciklus posvećen novoj svjetskoj renesansi i svjetskoj federaciji, drugi ciklus mojoj domovini, a trći Inkama.
Pred rat, nako 16 godina rada sam već imao tri kolekcije vrlo uznapredovane, te sam po savjetu francuskih prijatelja i radi straha od rata prenio sve te radove najprije u Zagreb gdje su Meštrović i Kljaković sve moguće preduzeli protiv mog instaliranja u Zagrebu i odbili moju molbu za izložbu u Umjetničkom paviljonu. Na to sam otišao u Beograd i sazidao jedan skroman ali lijep atellier do samog Malog Kalimegdana. Tek što smo se u njemu nastanili, nakon četiri mjeseca našeg boravka u njemu, buknuo je rat, u kome smo 06. 04. 1941. godine izgubili pod njemačkim bombama – osim života – doslovce sve što smo posjedovali. Oko hiljadu, što dovršenih i što nedovršenih radova, nenadoknadivih skica i arheoloških predmeta.
Na to smo ponovo otišli u Zagreb bez ičega, što se ono kaže goli kao crkveni miš i tamo, gdje imamo neke ređake, u najvećoj tišini i zapostavljenosti sačekali kraj rata, a zatim ponovno, iako ilegalno, otišli u Pariz. Ilegalno, jer nije bilo tadašnjim vlastima jasno, da slike o Inkama mogu samo u Južnoj Americi raditi, te smo potom, opet otišli u Peru gdje sam ponovo izradio oko tri stotine slika i priredio veliku izložbu, koju je lično otvorio Predsjednik Republike Peru i lično me odlikovao najvišim odlikovanjem za izuzetne zasluge – meritos distinguidos.
Pošto je Španjolska otkrila Ameriku i stvorila u Americi novu rasu mješanaca – blizu tri stotine milijona – koji svi govore španjolski, to smo mi našu europsku rezidenciju iz Pariza, preselili u Palma de Mallorcu, živeći otprilike dvije godine ovđe, a dvije godine u Peruu, posvetivši ostatak moga života tome mome trećem ciklusu: Inka carstvo, njegova prošlost i njegova sadašnjost.
Najljepša Vam Hvala na Vašem čovječnom i kolegijalnom stavu prema meni, ali Vas molim da dobro promislite, te da moj slučaj ostavite budućnosti! Jugoslavija, nažalost, još nije zrela za ravnopravnu federalnu državu, a ja sam rođen kao Hrvat, odgajan kao Hrvat i umrijeti ću kao takav – iako sam sada Peruanac – a to se u mojim godinama više ne može izbrisati, a istovremeno ne smatram da je to potrebno.
Cijeneći Vas kao čovjeka i kolegu, ja Vam šaljem ovo malo biografskih podataka o meni, uz nekoliko priloženih fotografija kao đak tuzlanske Gimnazije, ali, mislim dosita da bi bilo bolje da moje ime šutke ispustite, jer bi Vam netko mogao zamjeriti što se interesirate za moj slučaj.
Ja sam oduvijek živio po strani, ne družeći se ni s kim, te me ni u Zagrebu, ni u Beogradu nisu kolege smatrale za umjetnika sebi ravna, a ja uglavnom, već od 1921. godine živim vrlo usamljen u miru i radu u inozemstvu, Beču, Parizu i Peruu, gdje imam slobodu u svakom pogledu, a sloboda mi je potrebna kao ribi voda.
Ja sam od najranijih godina odgojen za toleranciju i razumijevanje između svih vjera i svih narodnosti, a kao slikar uživam u toj folklornoj raznolikosti, isto kao što dobar vrtljar jednako voli, te istomljubavlju njeguje raznoliko cvijeće u svom vrtu, te mu ništa ne smeta da je ruža – ruža, a ljubica – ljubica.
Od fotografija koje Vam prilažem – od svega po malo – na poleđini je kratko objašnjenje šta predstavljaju. Imaju takođe i tri male fotografije mojih radova za parlament u Beogradu, koje predstavljaju za vrijeme tog rada pokrajine jugoslavije. Ja Vam šaljem samo tri, jer više nemam ništa od tih mojih predratnih radova, pošto je u bombardovanju Beograda, 06. IV 1941 godine, naša kuća pogođena i izgorila, te sve što sam imao uništeno je tom prilikom. Srećom, nije bila pala ni jedna bomba na Parlament, tako da su tamo sačuvane te moje slike, 12 ih po broju u Maloj sali Parlamenta, ali vjerovatno, danas niko ne zna da sam ih ja radio jer nisu potpisane, a ja nisam nikad volio da se moje ime ističe i nameće, a isto ni danas mi ne stoji do toga, da se to zna.
Eto dragi gospodine Ekmečiću, kao đak tuzlanske Gimnazije, šaljem Vam ovaj mali pregled moga života, ali mi oprostite ako Vam se zadugo opet ne javim. U velikom sam zakašnjenju sa mojim radom, a osim toga, neki nesvjestan i kratkovid, zavidan suvremeni kolega bi Vam zbog Vašeg interesiranja za moj slučaj mogao samo donijeti neprijatnosti, što bi mi doživotno bilo žao.
Još jedanput najljepše zahvaljujem na Vašim dobrim željama i srdačno Vas pozdravljam.
Vaš odani,
Kristian Kreković
Palma de Mallorca, 29. III 1974.
Dragi gospodine, Ekmečić!
Primio sam Vašu expres – preporučenu pošiljku od 18. III 1974. godine u najboljem redu i još jednom Vam od srca čestitam na Vašim izuzetnim podvizima i iznenađujućim rezultatima!
Radovi Ismetovi su odreda slikarski jedan bolji od drugoga, a u kojima je on sigurno doživio svoj slikarski maksimum kao likovni umjetnik. Našao je sebe, stvorio je nešto svoje, izvedeno sa svojim i to vrlo visokim umjetničkim kvalitetom, kako u crtežu i koloritu, tako i u tehnici.
Nekome se mogu ne dopadati njegovi radovi, drugima opet dopadati, ali nek se ne koleba – samo naprijed, jer su slikarski vrlo interesantni! Niko se nije rodio ko je cijelom svijetu ugodio!
Čini mi se da su i reprodukcije njegovih radova vrlo uspjele, što je također za čestitanje stručnjacima, koji su taj posao vrlo savjesno obavili. Ko bi rekao da je taj precizan rad, rad naših Tuzlaka?!
I ovaj put Vam najljepše zahvaljuje, srdačno Vas pozdravlja i sve najbolje želi u Vašem radu,
Vaš odani,
Kristian Kreković
P. S.
Oprostite ako Vam se na Vaš idući list za dugo vremena ne
javim! Sutra opet putujem i nastavljam rad koji vjerovatno
neću prekinuti do početka zime!
K. K.
GALERIJA PORTRETA TUZLA
/Kopija pribilješki za odgovor
na pisma Kristiana Krekovića
od 20. i 29. III, 1974. godine/
Vrlo cijenjeni i dragi gospodine Kreković!
Duže vremena sam izbivao iz Tuzle, odlazeći u Zagreb, Ljubljanu, a bio sam i u Parizu duže od dvije sedmice, gdje imamo našu prodavnicu /napisati tačnu adresu na francuskom jeziku!/ i to moje odlaženje i izbivanje iz Tuzle je bilo poslovno, sve za prosperitet naše galerije…
Radi toga, lijepo Vas molim, da mi oprodtite što Vam se nisam ranije javio i zahvalio na Vašim pismima od 20. III i od 29. III ove godine.
Mnogo Vam zahvaljujem na poslanim reprodukcijama Vašega opusa…
Franjo Leder – 70-godišnjica rođenja…
Izložba slika Gabrijela Jurkića, njegova smrt…
Fotografija kuće u kojoj je živio Kristian Kreković…
Ustav SR BiH…
Mevludin Ekmečić,
PISMO KRISTIANA KREKOVIĆA
RUDOLFU KRAJTMAJERU U TUZLU
New York, 16. rujna, 1956.
Naš dragi Rudo!
Najljepše Ti zahvaljujem na Tvom dirljivom pismu i gotovosti da učiniš što možeš za dobro Slavkine obitelji.
Odrasli smo zajedno, iako su nas putovi na razne strane vodili, ali uspomene iz tog vremena, nade, veselja, pjesme, radosti i pravo odano prijateljstvo u našim kućama će ostati nezaboravne.
Nikad nisam sumnjao u Tvoje odano prijateljstvo, ali se više nikada nikome nisam htio javljati iz jednostavnog razloga što mi moja savjest ne dozvoljava da i nehotice budem uzrokom ma kakovih neprijatnih posljedica za moju rodbinu i prijatelje. Od početka sam čvrsto vjerovao da primanje pisama iz inozemstva može imati teške posljedice po primaoce, pa ja nikada nisam želio niti želim, biti uzrokom ma čijoj nesreći, iako me je beskrajno i neopisivo srce bolilo zbog te činjenice i takovih teških okolnosti.
Moj umjetnički studij i poziv su me već 1921. odveli u Beč i Pariz, ali ja sam se svake godine vraćao na nekoliko tjedana u predragu domovinu, da provedem te blažene dane pored svojih kod kuće, pored svojih drugova iz škole i među svojim narodom, crpeći nove snage na tlu naše divne domovine, jedne od najljepših, najzdravijih i najbogatijih zemalja u svijetu, za moj teški umjetnički rad u inozemstvu.
Pisanje mojim roditeljima – što sam činio cijeli moj život neizostavno barem dva puta mjesečno – bilo mi je jedna od najvećih radosti, a pogotovo jer sam znao šta ta pisma znače za moje drage kod kuće. Tu radost sam izgubio 1945. za sva vremena.
Prirodno je da svako voli svoje roditelje ali meni se čini da nema nikoga na svijetu tko je više volio i cijenio te divne skromne ali čestite ljude i vjeruj mi, da ne prođe niti jedan dan, a da ne pomislim sto puta na njih, ma na kojem kraju svijeta se ja nalazio kao gost nekog kralja, ili nekog najsiromašnijeg indioskog seljaka ili radnika u peruanskim Andama na 4.000mnv.
U želji da pomognem svojim roditeljima ukoliko čime mogu, ja sam već od početka Prvog svjetskog rata /1914./ počeo ustajati svako jutro u 4 sata, naložio bih vatru u kuhinji, donio drva, ugljen, vodu, uredio kuhinju, postavio veliku džezvu za crnu kavu /u čemu mi je Marija pomogla kad je došla k nama/ i tako spremio mamin salon, učio svoje školske zadatke i čekao dok njih dvoje ustanu. Sa njima bih popio prvu crnu kavu uz toplinu nezaboravnog roditeljskog ognjišta, tako uz findžan crne kave, mamin divni optimizam i tatin pesimizam i savjetovanja, svako bi otpočeo svoj posao.
Tako sam svaki dan poslije škole popodne mogao biti slobodan i posvetiti se raznim instrukcijama, dirigiranju i slikanju, čime sam materijalno pomagao troškove kuće koji su tokom rata postajali sve veći i veći. Ta briga oko kuće i beskrajna radost da pomognem svojim roditeljima pratila me je cijeli život i tako je došlo do kupovine te tuzlanske kuće, da im bude uljepšan život pod stare dane živeći u svome domu i radeći u svome vrtu do smrti.
Isto tako, dragi Rudo, danas nakon 40 godina počinjem svaki svoj dan sa prvim mislima poput molitve upućenim njima, ali od straha da će se desiti ovo što se eto desilo ove godine. to jest da će im se oduzeti imovina i da bi zbog najnevinijeg obiteljskog dopisivanja sa inozemstvom moja majka bila izbačena iz svog doma, taj strah mi je za sva vremena oduzeo mogućnost dopisivanja i slanja materijalne pomoći svojim dragim u domovini što sam godinama sa beskrajnom radošću činio.
U toku svakog dana radeći na svojim slikama, skoro svaki potez četkice je praćen mislima na njih i na tu jezivu činjenicu! Nitko ne može zamisliti koliko sam ja sve te godine patio i koliko i dan danas patim, da ih više nikad nisam vidio, da im više nikad ni jedne riječi nisam napisao, niti jednog jedinog paketa poslao i ako znam koliko bi to dobro došlo svima njima i duševno i tjelesno.
Sada, nakon svega žalostnog što se je desilo, i konačno nakon smrti moje predrage majke koja je ček i život izgubila braneći svoje ognjište i tu skromnu imovinu, iako je bila poznata žena po svojoj tolerantnosti i dobroti prema svakome, sada neka se učini što Ti po prijateljskoj savjesti misliš da je za moju rodbinu moguće učiniti. Stoga te najljepše molim – ako se to može učiniti bez opasnosti i po koga – da bi ti bio dobar primiti sve ove brige kao i punomoći, jer vjerujem da nemam tamo nikoga, tko bi se svesrdnije za to zauzeo nego Ti. Ako ja mogu išta učiniti za Tebe ili nekoga od Tvojih, budi uvjeren da ću to također od srdca učiniti.
Istovremeno Te molim, ako je to moguće, da bi mi mogao pribaviti podatke o još nekoliko stvari, koje bih volio znati:
- Kako žive Ankica i slavkina djeca i šta namjeravaju raditi poslije mamine smrti? Ako može i za to ima srca i smisla, nekoja od te djece, neka mi opiše život iz zadnjih godina od kada ja više ništa za njih nisam znao.
- Kako se je detaljno prouzrokovala mamina smrt? Tko ju je nagovorio da u njezinim godinama i sa slabim zdravljem ide u Gradski odbor? Tko je bio sa njom kada se to desilo i u čijem prisustvu?
- U kom mjesecu se je prvi put počeo neko boriti za zidanje kuće u bašči? Da li se je imanje procijenilo i da li se je već kome što platilo? Kako stoji sada stvar sa samom kućom i tko stanuje u prizemlju i tko u prvom katu?
- Tko je ostao mami vjeran i odan prijatelj do kraja? Tko ju je obilazio i tko je dolazio u kuću za vrijeme njene bolesti, smrti i pogreba?
- Pošto nisam znao da je Marija bila sa mojima u Tuzli, niti znao da se je udala, molim Te mi napiši i njeno točno vjenčano prezime. Ja smatram da i ona bezuvjetno treba dobiti jednu četvrtinu imanja, ravnopravno kao i Slavkina djeca. Ja sam Mariju htjeo naročito nagraditi, ali nažalost, sve je za sve nas drugačije ispalo nego što smo mogli misliti.
- Budi dobar, pa mi sastavi točan tekst kako misliš da treba punomoć da glasi pa ću Ti ja iz Washingtona poslati čim dobijem Tvoj odgovor. Pisati mi možeš uvijek na Eneza, jer ja nisam sa stalnom adresom ovdje, a on će mi uvijek poslati poštu.
Nas oboje smo, Bogu hvala dobro. Primili smo peruansko državljanstvo i mislimo ostatak živvota provesti u našoj novoj domovini. Ja sam posvetio moju umjetnost kulturama starih Inka Indijanaca i njihovih sadašnjih potomaka. To su bili starosjedioci cijele Južne Amerike. Poslije rata smo preselili u Peru.
Tamo sam svršio preko 100 velikih slika koje predstavljaju kulturu južnoamerikanskih indijanaca kroz 5.000 godina prošlosti i sadašnjosti. Te slike nisu za prodaju, jer će za njih zidati muzej u prijestolnici Perua gdje sam imao veliku izložbu otvorenu od Predsjednika Republike lično i gdje sam odlikovan najvećim odlikovanjem, pošto nikad niko nije takvo djelo napravio. Sada se nalazim na jednoj turneji od 2 godine po Americi i Evropi sa tom cijelom izložbom i svugdje sam imao ogromne uspjehe, te je bilo i preko radija govoreno o tome po cijelome svijetu. Presretan sam da je moja sirota majka barem na taj način saznala nešto i tako sam primio njeno jedino i zadnje pismo na samoj mojoj izložbi u Washingtonu. Ja sam bo tsko nešto veliko ostvario i o našem narodu – 140 slika, ali je sav taj rad bio uništen u Beogradu 6. IV 1941. usljed bombardiranja.
Dragi moj Rudo, za danas ovoliko i ako sam već tri puta skraćivao ovo pismo od straha da njegova sadržina od nekoga ne bi bila zlonamjerno tumačena. Mnogo, mnogo mi pozdravi sve one koji su bili dobri prijatelji moje kuće i naravno među njima Tvoje drage. Pisati mi možeš uvijek preko Eneza, ako ti nije neprijatno pisati nekome ko živi u inozemstvu, i ako se ja nisam nikada ničim ogriješio o naš narod ni prije rata, ni za vrijeme ni poslije rata.
Najljepše Ti hvala na priloženim fotografijama iz kojih vidim sve ražalošćene članove obitelji i lijepo ih pozdravi. Vrlo, vrlo mi je žao da im ja ne mogu biti od pomoći i hvala im od sveg srca za pažnje i nježnosti koje su sve one ukazivale mojoj predragoj i nezaboravnoj majci za vrijeme njezinih prežalosnih i neutješnih zadnjih godina života.
Najljepše Ti zahvaljuje i pozdravlja Te Tvoj Kristian.
UMJESTO EPILOGA
DIO TEKSTA O KRISTIANU KREKOVIĆU IZ KNJIGE
SJEĆANJE NA LJUDE MOGA VREMENA
crtež PISMARICA
Mevludina Ekmečića Ekmeka
Međunarodna galerija portreta Tuzla
2012.
KRISTIAN KREKOVIĆ
akademski slikar
Tragajući za poznatim slikarima u inozemstvu, kako bih ih zainteresirao za novoosnovanu Galeriju portreta u Tuzli i privolio da, možda, poklone po jedno svoje djelo, naiđem u sarajevskom nedjeljniku Svijet, 1969., na priču o Tuzlaku, Kristianu Krekoviću, čovjeku, eruditi, poligloti i slikaru, kojeg će komunističke vlasti 1945. godine u Zagrebu osuditi kao neprijatelja nove države, samo zato što je kao izvrstan slikar portretirao skoro sve članove kraljevske obitelji, te rumunjske, engleske, švedske kraljice i kraljeve, oduzevši mu sva građanska prav a i trajno ga isključivši iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Kad sam to ispričao Ismetu Mujezinoviću, koji se od 1921. sa Krekovićem družio u tuzlanskoj Gimnaziji gdje se posebno isticao kao pijanist, solist na violini i odličan crtač, Ismet mi je odmah rekao da s Krekovićem što prije stupim u vezu i da ga u ime Tuzle i Galerije pozovem kao gosta grada, jer mu je Kreković u mladosti nerijetko pomagao, u čijoj se kući često dobro nahranio, slušao lijepu muziku na violini i klaviru i nagledao odličnih slika, koje su utjecale da se počne zanimati za slikarstvo. Ismet je znao, da je Kreković 1946. godine emigrirao u Peru, svoju novu domovinu, gdje pola godine živi u planinama sa Indijancima Južne Amerike, Inkama, a pola godine u Palma de Mallorci – Španija, gdje ima svoju Galeriju, stvorivši jedinstveno djelo posvećeno imperiji Inka.
Tada započinje moja intenzivna prijepiska sa Krekovićem, s ciljem predstavljanja ovog našeg slikara i njegovoga dolaska u Tuzlu, iako me on u pismima upozoravao da primanje pisama od njega može imati teške posljedice po primaoca, itd. Negdje u to vrijeme posjećujem ga u Španiji, u Palma de Mallorci. Srdačno me primio pod gustom krošnjom lipe, u debeloj hladovini, uz kahvu iz bosanske džezve, koju je sam ispekao. /Tom prilikom je nastao i ovaj njegov portret, objavljen u knjizi/. Govorio je malo usporeno, karakterističnim starim bosanskim jezikom, ali i mentalnom svježinom usprkos sijedoj kosi i odmaklim godinama. Tada je dao obećanje da će jednoga dana pokloniti svojoj Bosni ponosnoj i Galeriji u Tuzli neke svoje radove, ali da je sada za takvo što još rano. Obavijestih ga da imamo i u Galeriji čuvamo njegov crtež olovkom dr Mustafe Mujbegovića, koji je napravio još kao đak tuzlanske Gimnazije, a koji nam je poklonila Mustafina kćerka Vera. Tada sam mu pričao, kako tuzlanska Gimnazija obilježava 75 godina postojanja i rada, pa će kao njen učenik biti predstavljen tekstom i reprodukcijom jedne njegove slike. Silno se obradovao, ali i izrazio nevjericu.
Poslije me stalno u pismima pita, kad će izaši ta publikacija i kad će je dobiti. Publikacija je izašla, ali mu je ne smijem poslati, jer Milan Gavrić koji je pisao prilog o učenicima i likovnim stvaraocima tuzlanske Gimnazije, na moje i Ismetovo veliko iznenađenje, piše neistine i nekorektnosti o Kristianu Krekoviću! Bili smo zapanjeni. Tada prestaju i naša prijepiska i naši kontakti. Pretpostavljam da je na neki način došao do publikacije i posumnjao u sve moje priče.
Baš u to vrijeme boravi kod mene , na proputovanju za Beograd, moj prijatelj Ahmed Ćatić, kojemu ispričam sve o kontaktu sa Krekovićem i kažem između ostaloga kako mi Državna bezbjednost u Tuzli otvara i nadzire prijepisku sa Krekovićem, te ga zamolim kao saveznog poslanika, da prilikom zasijedanja pogleda u kupolu Skupštine SFRJ, jedne od najljepših građevina u Beogradu, gdje je Kristian Kreković 1937. radio freske. Nakon kraćeg vremena javi se Ćato i reče da je vidio 12 slika! Na to, zamolim ga da tuzlanskoj Državnoj bezbjednosti skrene pažnju da mi više ne otvara Krekovićevu poštu, jer je te slike koje je vidio radio upravo Kristian Kreković, da je to veliki slikar našeg porijekla i nikakv državni neprijatelj. Nisam saznao da lim je to prenio ili ne, jer smo se Kristian i ja prestali dopisivati.
Bilo kako bilo, poslije slikareve smrti i njegovog prethodnog obećanja da će jedan broj slika pokloniti svome gradu, njegova udovica Zina, umjesto u Tuzlu, posla kao poklon 150 Krekovićevih slika u Zagreb, u Kabinet grafike Moderne galerije. Mislim da je tome jednim dijelom kumovalo i pisanje Tuzlaka Ante Cigeljevića, u zagrebačkom Vjesniku, travnja, 1998. godine.
BILJEŠKA O PROFESORU EKMEČIĆU
MEVLUDIN EKMEČIĆ
akademski slikar
Mevludin Ekmečić
Mevludin Ekmečić Ekmek, rođen u selu Zaborku kod Čajniča – Bosna i Hercegovina, 28. studenog, 1929. godine, od oca Aziza porijeklom iz stare trgovačke obitelji iz Foče i majke Safete Morić iz Brčkog. Šesto je dijete od jedanaestoro koje su izrodili – osam sinova i tri kćerke. Oženjen je i ima sina Anila. Prva dva razreda Osnovne škole završio je u Derventi 1938., a druga dva u selu Rahić kod Brčkog 1941. godine. Nižu realnu gimnaziju završio je u Brčkom 1947. godine, a Državnu srednju školu za likovne umjetnosti u Sarajevu 1951. godine. Od 1951. do 1953. godine služi kadrovski vojni rok u Školi rezervnih automobilskih oficira u Ilirskoj Bistrici – Slovenija. Od 1953. do 1955. radi kao nastavnik likovnog obrazovanja u Nižoj realnoj gimnaziji u Brčkom. Nakon položenog prijemnog ispita na Akademiji primjenjenih umjetnosti 1955. u Beogradu, kao izuzetnom kandidatu priznata mu je I godina , te je odmah upisan na II godinu studija. Ali, želeći da studira slikarstvo iste godine odlazi u Zagreb na prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je primljen na prvu godinu i nastavlja studij koji je završio u klasi profesora Otona Postružnika. Poslije završenog studija 1960. godine, ne želeći koristiti dvogodišnju specijalizaciju dobijenu od Ministarstva za kulturu Republike Hrvatske, vraća se u Bosnu i Hercegovinu, u Tuzlu, gdje i danas živi. U Tuzli radi kao profesor historije likovne umjetnosti i likovnog obrazovanja u Gimnaziji, Osnovnoj školi Centar, u Učiteljskoj školi do 1968. godine. Od 1968. do 1973. radi u Izložbenom paviljonu kao umjetnički rukovodilac i ujedno voditelj Galerije portreta istaknutih ličnosti koja amaterski djeluje u osnovnoj školi Centar Tuzla od 1964. Zvanično imenovan direktorom Galerije jugoslavenskog portreta u Tuzli,1973. kao njen osnivač i utemeljitelj i u kojoj radi do aprila 1991. kada odlazi u mirovinu. Član je ULU BiH od 1964. Izlagao samostalno više od 20 puta, a kolektivno više od 180 puta u zemlji i inozemstvu. Galerija jugoslavenskog portreta Tuzla i Galerija Rizah Štetić Brčko, organizirali su mu Retrospektivnu izložbu 1948. – 1990. Objavljeno mu je nekoliko mapa. Crteži, Dimitrijević, Ekmečić, Kulenović, Mujezinović, Štetić – 1950. Baščaršija, 1969. Staro Sarajevo – 1970. Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije – 1977. i 1980. Crteži, Staro Brčko – 1981. Slike, Tuzla nekad i sad, 1985. Slike, Stara Tuzla, 2002. Radovi su mu objavljivani u mnogim dnevnim i drugim glasilima ex-YU, a 1995. monografsko izdanje Izložbe o ratu u BiH – Genocid nad Bošnjacima. Autor je sačuvanog portala – vrata Behram-begove medrese iz 1888. – jednog od simbola današnje Tuzle. Inicijator je očuvanja ostataka Barutane na Trnovcu. Idejni je tvorac i pokretač Umjetničke kolonije Srebrenik Otvoreni Grad Umjetnosti, 1977. Inicijator je organiziranja galerija Rizah Štetić u Brčkom, Hasan Kikić Gradačac, Franjevačke likovne galerije Šimun Dubrave. (…)
Priredio: Mijo Jurić, Beč