Pod “hrastovima” – Cerovi na Husinu
Crtice iz povijesnog mraka
Turski okupator uništio je većinu katoličkih bogomolja diljem Bosne i Hercegovine, pa tako i u
Sjeveroistočnoj Bosni. Katolici, pretvoreni u roblje (“raja”), više nisu imali mogućnosti svoje
vjerske obrede održavati u normalnim uvjetima, već su se skrivali po šumama i tajno su zajedno
molili i slavili svete mise. Morali su postavljati i straže, kako bi vjernike na vrijeme upozorili na
opasnost, ukoliko bi naišli turski razbojnici. I svećenici tuzlanskog kraja su se skrivali po selima,
često prerušeni, uglavnom u Lipnici i na Usinu. U literaturi se spominju pet tajnih “molitvišta” u
tuzlanskom kraju. Jedno od njih se nalazilo u Breškama, i to u šumi u vlasništvu obitelji Petrović,
nedaleko od današnje župne crkve. O drugom molitvištu svjedoči nam sarajevski časopis na
njemačkom jeziku “Glasovi iz Bosne” (“Stimmen aus Bosnien”) iz 1910. godine, i to u mjestu
Usine – danas Husino:
Priredio i preveo: Mijo Jurić
Pod “hrastovima” – Cerovi na Husinu
Pošto nemamo crkvu, često slavimo svetu misu u sjeni stoljetnih hrastova. Ovi hrastovi su dobro
poznati i mnogim austrijskim ratnicima, iz vremena okupacije.
Na vojnim kartama rado ih se spominje kao “33 hrasta”, iako to nisu uobičajeni hrastovi, nego
cerovi (querus cerris), lokalitet u narodu nazvan “Cerovi”. Nema ih više trideset i tri (33), nego jedva
dvadeset i šest (26), jer ostali su u međuvremenu stradali od zuba vremena. Ovo ljupko mjesto skriva mnoštvo sjećanja.
Prema pučkoj predaji ovdje se još od davnina u posebnim prigodama slavila sveta Žrtva.
Cerovi su također bili omiljeno mjesto preuzvišenog nadbiskupa [vrhbosanskog] dr. Josipa Stadlera,
koji je tu s osobitom radošću dijelio sakrament svete Potvrde – krizme.
Ganutljivo je vidjeti kako seoski puk, na određeni znak, sa svih strana hrli na Bogoslužje. Trublja
od bikova roga se oglasi, te na ovaj znak “zvona iz turskih vremena” vjernici žure, kao ovčice na
poziv frule njihova pastira. Ovu usporedbu izgovorio je prigodno i sam Vrhovni pastir (nadbiskup)
kod jedne Krizme.
Kao što je na fotografiji vidljivo, ovdje je lako postaviti kapelu. Četiri jaka kolca se zabiju u tlo, preko
njih se položi nekoliko brvna i oltar je gotov! Kako bi se zaštitili od kiše i vjetra, donesu se visoki
grmovi koji se učvrste u zemlju, a na vrhu se povežu u luk. Neki otkani pokrov postavljen na vrhu,
upotpunjuje “kapelu”. Po lijepu vremenu, kapela je sasvim postojana, ali kada krene srdžba sv. Ilije Gromovnika (on je u Bosni odgovoran za vremenske neprilike!) i ispali svoje vatrene munje i
strijele, kada vjetar zaječi u krošnjama stabala, tako da stoljetni hrastovi počnu stenjati i “pucati”,
tada ruke najsnažnijih muževa moraju držati temelje naše “kapele”, jer bi je inače oluja odnijela kao
kišobran.
Ali narod, naviknut i na ovakve nevolje, ostaje do kraja svetog Bogoslužja, miran i skrušen, iako
često prokisnut do kože. (…)
