Čuvari gradovrške uspomene
Header

15. prosinca – Blažene DRINSKE MUČENICE, djevice i uzori

Drinske mučenice su simboli svih nevinih žrtava koje su se u paklu rata, koji sve vrijednost gazi i svaku svetinju ponižava, imale snage oduprijeti nasrtajima onog zvjerskog u čovjeku i pod cijenu života kazati da postoje vrijednosti koje se ni u kakvim okolnostima ne mogu pogaziti, i da postoji svetinja koje se ni pod prijetnjom smrti ne može odreći.

Radi se o pet časnih sestara Kćeri Božje ljubavi koje je ratna 1941.g. zatekla na službi u samostanu Marijin dom na Palama. Došle su u Sarajevo na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera 1882.god. Bila je to zajednica sestara različite starosne dobi, različitih mentaliteta i različite nacionalnosti.

Blažena s. M. Jula Ivanišević

Predstojnica s. Jula Ivanišević (Hrvatica) imala je 48 godina, s. Berchmana Leidenix (Austrijanka) 76 god., s. Krizina Bojanc (Slovenka) 56 g., s. Antonija Fabjan (Slovenka) 34g. i s. Bernardeta Banja(Hrvatica mađarskog podrijetla) 29g.
Zahvaljujući nesebičnosti i neizmjernojj ljubavi ovih sestara, Marijin dom na Palama je bio nadaleko poznat, a mještani i stanovnici okolnih sela su ga zvali “gostinjcem siromaha”. Malo koji dan je prošao, a da netko od susjeda pravoslavaca, a još više onih iz dalekih romanijskih sela, nije pokucao na njihova vrata s nekom molbom, ponajčešće tražeći malo soli, brašna ili petroleja, a počesto i pomoć u liječenju bolesnika. Kad bi seljaci iz Romanije išli na sajam u Sarajevo, redovito bi svraćali k sestrama da se osvježe i nahrane. Najstariju sestru Berchmanu spontano su zvali svojom “majkom”. Štićenici obližnjeg državnog Dječjeg doma su svaki dan s nestrpljenjem iščekivali kruh iz kuhinje s. Bernardete. Sestrama iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva ovo je bilo najdraže odmaralište, a njihovim đacima najomiljenije izletište. Ljeti bi počesto za stolom u samostanskom dvorištu znalo blagovati i do 70 osoba. Brojnim izletnicima je ovaj samostan bio prava duhovna oaza.

Sva svjedočanstva, i usmena i pismena, ističu da su sestre pomagale svima, ne gledajući tko je tko ili kojoj vjeri ili nacionalnosti pripada. O njihovoj gostoljubivosti, ugledu i povjerenju govori i činjenica da je pod krovom ovoga samostana u travnju 1941.g., tjedan dana boravila i Vlada Kraljevine Jugoslavije. Tu je održala svoju posljednju sjednicu, zahvalivši sestrama na gostoljubivosti.

Blažena s. M. Berchmana Leidenix

Idilu ovog zajedništva i mirnog (su)života na Palama počela je u proljetnim danima 1941., remetiti česta noćna pucnjava, zbog koje se u sve uvukao veliki strah. Sestrama je savjetovano da se povuku u Sarajevo, na sigurno. No, one su govorile da se nemaju čega bojati, jer nisu nikome nažao učinile, i da su sada najviše potrebne ljudima ovoga kraja. Međutim, u predvečerje 11. prosinca skupina četnika nasilno je provalila u samostan, opljačkala ga i zapalila, a sestre, s još jednom skupinom zarobljenika, među kojima je bio i jedan svećenik Slovenac, Ksaver Mesko, koji je bio prognan iz Slovenije i smješten kod sestara, odvela u pravcu Romanije. Sve su kasnije oslobodili, osim sestara koje su odveli u smjeru Goražda. Njihov križni put po hladnoći i snijegu, bez odgovarajuće odjeće, uz preslušavanja i ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja, vodio ih je najprije do Carevih voda i Sjetline. Tamo je 76-godisnja starica s. Berchmana, shrvana od puta i svih dogadjaja, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale četiri sestre odvedene su dalje prema Goraždu. U Goražde su stigle u predvečerje 15. prosinca i smještene u vojarnu na drugi kat. Očekivale su da će ovdje konačno završiti njihov križni put, potiho se nadajuci da, svemu unatoč, ima ljudskosti u ljudima. Znale su one dobro da križni put završava kalvarijom, međutim ovaj put kalvariju nisu očekivale.

Tek je ovdje nastupila prava drama, sukob ljudskosti i neljudskosti, snage duha i požude tijela. Skupina četnika, koji su ih doveli s Pala, te je večeri u nekoliko navrata ulazila u njihovu sobu tražeći od njih da se odreknu svoga dosadašnjeg načina života, odbace “kaluđersku uniformu” i noć sprovedu s njima u krevetu, a oni će im onda dati ugledne poslove, odličja i “pravu uniformu”.

Blažena s. M. Krizina Bojanc

Sestre su sa zgražanjem odbijale sve ove ponude preklinjući ih da ih puste na miru, jer se one ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje posvećenosti Bogu. Četnička “nagovaranja” su s vremenom postala silovitija, praćena udarcima, psovkom i prijetnjama “ukoliko ne pristanu biti njihove, otići će niz Drinu”. Mislili su da će ovako njihovim zahtjevima ipak popustiti. Međutim, kako ni ovim prijetnjama, ni pojedinačnim nagovaranjima nisu uspjeli slomiti njihovu odlučnost u obrani svoga dostojanstva i pripadnosti Bogu, počeli su uz najvulgarnije psovke na njih nasrtati s ciljem da ih siluju.

Oteti se snazi zla u ovakvim okolnostima i u ovom trenutku bilo je moguće samo na jedan način – iskočiti kroz prozor. I to se zbilo. U nekoliko sekundi, pred samu ponoć, jedna za drugom iskočile su s povikom: “Isuse, spasi nas!” Napadači ovo nisu očekivali. Bili su zatečeni i nisu mogli vjerovati da su im žrtve u tren oka i na “nemoguć” način pobjegle. Bijesni, odmah su sišli u dvorište vojarne. Našli su ih ispod prozora žive, ali polomljene. U teškim mukama su se čuli samo bolni vapaji: “Isuse, spasi nas!” Ove njihove posljednje riječi slusao je jedan ranjenik koji je iste noći kraj vojarne ležao u obližnjem jarku. Tu su ih, ispod prozora vojarne, sve četiri usmrtili ubodima noževa i nogama odgurnuli do obližnje rijeke Drine.

Kako su jauke sestara mogli čuti svi obližnji stanari vojarne, nakon što je sve utihnulo, nad njihovim mrtvim tijelima su se poput lešinara pojavile neke žene svlačeći s njih redovničku odjeću, svađajući se kojoj će što pripasti. Tako su sutradan svi prolaznici mogli vidjeti polugola tijela ženskih leševa na kojima se moglo izbrojiti više od desetak uboda noža. Taj dan su im tijela motkom gurnuta u rijeku Drinu, koja je tako postala njihova grobnica, s natpisom DRINSKE MUČENICE.

Blažena s. M. Antonija Fabjan

Sestru Berchmanu su ostavili u Sjetlini u zatočeništvu, a onda su je 23. prosinca odveli u šumu i ubili. Ostalim zarobljenicima su rekli da je “sretno stigla svojim sestrama”, a potom su im dali njenu haljinu da od nje sašiju četničku zastavu. A tada se navršilo tocno 50 godina kako je ostavila kraljevski Beč i pošla služiti narodu napaćene Bosne. Unatoč svim naporima, grob joj nije pronađen.

Glas o svetosti i mučeničkoj smrti ovih sestara nadaleko je raširen od samih početaka. Biskupijski postupak za njihovu beatifikaciju pokrenut je u Sarajevu u prosincu 1999., te nakon tri godine uspješno završen. Svi prikupljeni dokumenti su potom predani Kongregaciji za kauze svetaca u Rim, napisana je Pozicija na temelju koje je, nakon ispitivanja povijesnih i teoloških stručnjaka, te kardinalskog zbora, donesen konačni sud o njihovu mučenistvu. To se dogodilo 14. siječnja 2011., kada je papa Benedikt XVI. potpisao dekret čime je odobrio njihovo proglašenje blaženima.

Proglašene su blaženima 24. rujna 2011.godine. u Sarajevu. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato.

ZAŠTITNICE su: BOLESNIKA, UČENIKA, ČASNIH SESTARA, DUHOVNIH ZVANJA.

Blažena s. M. Bernadeta Banja

Tri blažene Drinske mučenice, s. Jula Ivanišević, s. Berchmana Leidenix, i s. Krizina Bojanc službovale su u Tuzli i Breškama, a s. Berchnama bila je i Predstojnica brežačke škole Emaus. Uz utemeljiteljicu reda časnih sestara Kćeri božje ljubavi s. Franzisku Lechner (iz Bavarske), s. Berchmana je utemeljila školstvo u Tuzli i na Breškama.
(gradovrh.com)