Čuvari gradovrške uspomene
Header

Vukovi u Proljeću – O jednoj knjizi i jednom vremenu

28 siječnja, 2013 | Objavio gradovrh in Gradovrh

Duboke su bosanske šume, hladne bosanske zime. U dugim večerima našega djetinjstva priče su šume činile još tamnijim, zime još žešćim. Iz takvih šuma u sela su dolazili vukovi, oni stvarni i oni koje su stvorile velike oči straha. U proljeće nije više bilo ni vukova niti straha od njih.

Knjiga Mije Jurića, pisana na njemačkom i objavljena u bečkoj nakladi Seifert ove 2011. godine, već u naslovu razara naše predodžbe o proljeću kada vukove vidi upravo u ovoj godišnjoj dobi. Međutim, podnaslov knjige jasno pokazuje da su Vukovi u proljeće samo metafora za jedno vrijeme i aktere u tome vremenu, jer riječ je o „jednome životu u znaku diktature“. Crvena zvijezda sa srpom i čekićem na omotu knjige samo je dodatno pojašnjenje o kojem sustavu i vremenu se radi.*

Sve je počelo s kredom

Mijo Jurić rodio se 1953. godine u bosanskom selu Drijenči kod Tuzle. Kao dijete iz mnogočlane katoličke obitelji pošao je u dominikansko sjemenište u Bolu na otoku Braču. Sjemenište je nakon kratkog vremena napustio i upisao se u realnu gimnaziju u Tuzli. Godine 1970. otpušten je iz škole „iz političkih razloga“; točnije rečeno razlog je bio Jurićev jezik – jezik u doslovnom i u prenesenom smislu riječi. Nakon toga on se uputio u Zagreb da bi u glavnome gradu Hrvatske nastavio gimnazijsko školovanje. Bilo je to vrijeme „proljeća“ i vrijeme „vukova“. Jurić je najneposrednije doživio političko raspoloženje u Hrvatskoj, studentski pokret i proteste na Sveučilištu i na ulicama, čitao tisak koji je s do tada nepoznatom otvorenošću postavljao goruća pitanja i nudio odgovore, bio strastveni navijač „Dinama“ (i sport je bio politika!), postao članom Matice hrvatske (još jedan politički čin!), sudjelovao u prijateljskim i kolegijalnim raspravama o aktualnom stanju ili, točnije rečeno, upijao u sebe sva ta zbivanja koja su odisala optimizmom.

Njegov se život odvijao između Zagreba i Tuzle, između škole i đačkih ferija. Za vrijeme jednoga boravka kod kuće dao je oduška svome „proljećarskom“ raspoloženju i na cesti školskom kredom napisao nekoliko parola, dakako s političkom porukom kakvu je on u tom trenutku smatrao potrebnom saopćiti. Bezazlena stvar? U to vrijeme u očima sigurnosnih organa i čuvara državnog poretka „smrtni grijeh“. Još prije nego što je kiša uspjela isprati tuzlansku cestu i Jurićev rukopis, incident je dojavljen mjesnoj policiji. Slijedila su ispitivanja, analiza rukopisa, prijetnje, obećanja; jedno od obećanja bilo je i to da će slučaj biti stavljan ad acta pod uvjetom da osumnjičeni pismeno potvrdi da iza njegovoga čina stoji mjesni župnik fra Josip Bošnjaković (koji je, uostalom, i sâm kasnije bio osuđen na zatvorsku kaznu). Kako na to nije pristao, protiv njega je podignuta tužba zbog neprijateljske propagande po § 118 Kaznenog zakona. Unatoč suprotnim uvjeravanjima odvjetnika na koncu je u Sarajevu donesena presuda prema kojoj je Jurić osuđen na  tri godine strogog zatvora, u koje vrijeme su uračunati i mjeseci provedeni u tuzlanskom zatvoru.

Međutim, Jurić nije čekao da presuda postane pravomoćnom nego je – pobjegao. Cilj mu je bio inozemstvo, Austrija ili Njemačka, no kako nije posjedovao putovnice, a krivotvorenu mu nije bilo uspjelo pribaviti, to se on odlučio na ilegalni bijeg preko granice. Ovdje je nemoguće u kratkim crtama opisati tu avanturu, to u pravome smislu riječi pustolovno putovanje u neizvjesnost, sve one vratolomne opasnosti i pretrpljeni strah, domišljatosti i odvažnosti, dakako i naivnosti. Prepuštamo i preporučujemo tu lektiru čitateljima.

Stigavši konačno u Beč s „imetkom“ od 350 šilinga, Jurić se uputio na adresu rodbine za koju je znao da tu živi. Prva vožnja taksijem u životu stajala ga je 51 šiling. Četrnaestog kolovoza 1972. postavio je kod austrijske Savezne policijske uprave zahtjev za azil. No, to je samo prividno bio život u slobodi o kojoj je Jurić sanjao. Pustolovina se nastavila. Mi ni u ovom slučaju ne pokušavamo opisati Jurićeve zgode i nezgode, ponovna ispitivanja i sumnjičenja sa strane austrijske policije, premještanja iz jednog logora u drugi, dvokratni pokušaj prelaska njemačke granice, pa jedan pritvor, pa drugi zatvor, pa prijetnja da će biti izručen Jugoslaviji, pa protest glađu i tako dalje u nedogled. Naravno ponekad i dobra mjera naivnosti. Upravo u vrijeme kada su njemačka i austrijska policija bile u alarmnom stanju zbog krvoprolića koje su počinili palestinski teroristi nad izraelskim sudionicima Olimpijskih igara u Münchenu, Jurić i prijatelji pokušavaju u olupini od automobila s tuneškim (!) oznakama prijeći austrijsko-njemačku granicu. O sancta simplicitas!

Konačno, nakon sedam (!) godina čekanja, postavljanja molbi i ispunjavanja bezbrojnih formulara, ispitivanja i guranja od jedne instance do druge, Jurić je u Beču, gdje i danas živi i radi, dobio dozvolu boravka bez specijalnih klauzula i uvjeta, dospio, dakle, u slobodu o kojoj je sanjao i koju je izborio samo svojom upornošću i nepokolebljivošću.

Dokument

O svemu ovome Jurić je napisao knjigu koju s pravom smatra dokumentarnom: „Ovo je povijest jednoga bosansko-hercegovačkog gimnazijalca, 18-godišnjeg buntovnika i antikomunista koji je, vođen ljubavlju za svoj narod i domovinu, u vrijeme hrvatskog studentskog pokreta 1971. godine bio iznenada istrgnut iz topline intimnog zavičajnog okruženja. Ovo je autentični dokument, mala osobna povijest.“ U prilog toj tvrdnji o dokumentarnosti jest činjenica da autor aktere u svojoj povijesti ili tragediji, s malim izuzecima gdje se služi inicijalima, naziva ili proziva imenom i prezimenom. On mjestimice citira i suvremene izvore ili pak službene akte koji se tiču njega i njegovog „slučaja“. Autorova briga o dokumentarnosti nije naknadni konstrukt nego svijest u aktualnim trenucima zbivanja. On je, koliko su mu to mogućnosti dopuštale, bilježio doživljeno još dok je bilo svježe i neokrnjeno deformacijom pamćenja. Za vrijeme pritvora u Bad Reichenhallu, koji je u usporedbi sa svojim ranijim tamničenjem doživio „kao neku vrstu odmora“ („Moja ćelija ovdje bila je veća od ćelije u Tuzli koju sam morao dijeliti sa šestoricom drugih.“), on je osjetio potrebu da doživljeno zapisuje u jednu bilježnicu. Već su tada njegovi zapisi, od kojih je najviše prostora bilo posvećeno zatvoru u Tuzli, imali 60 stranica. Sa strepnjom smo pročitali da mu je, dok je bio u logoru u Traiskirchenu, odjednom nestalo te bilježnice; nama, kao i autoru, laknulo je kada smo kasnije saznali da se bilježnica ipak pronašla. Zahvaljujući ovoj svijesti o dokumentarnosti Jurić je mogao minuciozno rekonstruirati svoju odisejadu i u nekoj vrsti osobne kronike pretočiti je u ovu knjigu.

Autorovo izlaganje je trezveno i kroničarski disciplinirano. Iako je njegov ovdje opisani životni put bio stalno u nervnoj i emocionalnoj napetosti, on u zadivljujućoj mjeri uspijeva sačuvati pripovjedačku distancu i izbjeći naknadno heroiziranje ili stiliziranje svoje osobe.

Na mjestima nalazimo u knjizi i ulomke sa slikama literarne kvalitete. Tako u pritvoru u Bad Reichenhallu (prisjetimo se: „neka vrsta odmora“!) Jurić saznaje od čuvara da je to mjesto poznato po svojim solanama – vijest dovoljna da se autor domotužno u mislima prenese u Tuzlu, u roditeljski dom u Solini: „Pri tome me je opetovno spopadalo domotužje – ali ne samo zbog toga. Također jer je priroda oko grada bila tako idilična, sve mi se rastužilo. Često sam nakon objeda, umjesto popodnevnog počinka, kroz prozorske rešetke promatrao dvije uspinjače koje su lagano klizile brdu i strmu. Moje su misli pri tome svaki puta odlutale k roditeljima, braći, sestrama i prijateljima iz [tuzlanske] crkve. U mašti sam šetao našim korzom ili zabavljao se nogometnom igrom s prijateljima. A onda u ćeliji radijator! Nikada prije ili poslije toga nisam vidio takav radijator: tanak poput daske, lakiran bijelo, bez rebara. I on je ključao, tiho i monotono, kao kod kuće kada je nedjeljom na štednjaku ključalo jelo. Premda se zapravo ne bih mogao nazvati strastvenim pjevačem, u tim trenucima, gotovo kao sama od sebe, iz duše mi se otimala melodija bosanske narodne pjesme: ’K tebi, majko, misli lete …’“.

                                                                                         Lica

Akteri u životnoj priči Mije Jurića nisu samo on i oni mnogobrojni zatvorski čuvari, odvjetnici, carinici, uniformirani ili kamuflirani pripadnici tajne policije, doušnici i plaćenici, sudrugovi u pritvorima, zatvorima i azilantskim smještajima nego na poseban način i članovi najuže obitelji. Aura političkog emigranta stvorila je između njega i rodbine u Beču neugodnu i bolnu distancu. Jurićevi tuzlanski progonitelji nisu ostavljali na miru ni njegove roditelje – praksa kojom su se služili i služe svi policijski aparati u totalitarnim režimima. Za Jurića zaduženi „organi“ pokušavali su pod prozirnim izlikama preko rodbine izmamiti njegov povratak u zemlju. Konačno su ocu, majci i bratu oduzeli putovnicu. Na više mjesta u knjizi govor je o ocu koji je kao vozač u službi mjesne hitne pomoći bio više izložen policijskom nadzoru i tretmanu. Da ne bi bilo nesporazuma zbog nesrazmjera u izvještavanju autor piše: „Molim za razumijevanje ako ovdje govorim samo o svome ocu. Kako je u onim godinama bilo mojoj majci, braći i sestrama, izbjegavam opisivati, jer mi sve to još uvijek preteško pritišće srce.“

Ipak, jedan detalj autor nije mogao prešutjeti, a ne možemo ga ni mi u ovome prikazu. Filmski ispričan taj detalj mogao bi izgledati kao umjetna konstrukcija, dok on nije ništa drugo nego „živa istina“.

Na početku Jurićeve ispovijesti pojavljuje se ime djevojke Slavice, prijateljice njegovoga kolege iz gimnazijskih dana u Bolu. S ovom je Jurić stupio u vezu i ona ga je uvela u krug tuzlanskih gimnazijalaca i olakšala mu uključenje u novu sredinu nakon njegova odlaska iz Bola.

Život je ispričao priču koja ima elemente grčke tragedije. Slavica je postala zaručnicom Jurićeva brata Petra. Za vrijeme jednoga izleta, koji je zaručeni par vodio i cestom po kojoj je nekoć Mijo Jurić školskom kredom pisao svoje parole, djevojka se pohvalila zaručniku da je upravo ona prije više godina s kolegicama otkrila i prokazala tog „državnog neprijatelja“ koji da je zbog toga uhapšen. Petar se nakon toga rastao od svoje zaručnice i do svoje smrti u 51. godini života nije nikada prebolio tu tako dramatičnu rastavu.

Film? Ne film. Život.

Galerija likova koji su pratili Jurića i koje on opisuje vrlo je raznolika. Čitatelju će neki od njih, iako samo ovlašno ocrtani, ostati duboko u pamćenju. Tako na primjer autorov učitelj Drago Kuvelja kojeg njegov učenik susreće u tuzlanskoj policijskoj stanici i prepoznaje kao suradnika UDB-e.

Od svijetlih likova tu je svakako Jurićeva najmlađa sestra koje se on s bratskom nježnošću češće sjeća i čija daljina samo pojačava njegovu bol i nostalgiju.

Sve samo najbolje zna autor reći o Franciski Bebi Keglević iz poznate hrvatske plemićke obitelji Keglević. Keglevićka je, i sâma nekoć izbjeglica, kao zaposlenica pri Caritasovu uredu u logoru Traiskirchen bila dobri duh ne samo Jurićev nego i generacija izbjeglica i azilanata koji su sigurnost tražli unutar granica Austrije.

Još prije prelaska granice Jurić je imao priliku upoznati i poznatog hrvatskog odvjetnika dr. Lava Znidarčića i uz spomen njegova imena donijeti i nekoliko riječi iskrenog priznanja i poštovanja. U odvjetnikovoj zagrebačkoj kancelariji njemu su upali u oči križ na zidu i citat iz Njegoševa „Gorskog vijenca“, slika koja će postati metaforom autorova autobiografskog zapisa i njegovog svjedočanstva o zbivanjima jednoga sada već davnog proljeća:

Vuk na ovcu svoje pravo ima

kâ tirjanin na slaba čovjeka

alʼ tirjanstvu stati nogom za vrat,

dovesti ga k poznaniju prava,

to je ljudska dužnost najsvetija!

Dosjei

Jurićeva knjiga, osim što opisuje autorove mladenačke godine u znaku „proljeća“ i proljetnih političkih oluja, indirektno postavlja i jedno pitanje koje je od presudne važnosti kako za opću političku kulturu tako i za „normalan“ građanski život u zemlji bez obzira na njezinu stranačku sliku i sastav. Pitanje se ne tiče samo Hrvatske i Bosne i Hercegovine nego i svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije kao i država bivšeg komunističkog sustava. Pitanje je ophođenja s bliskom prošlošću, posebno konfrontacije s neuralgičnim aspektima te prošlosti.

            Dostatno je poznato kako je komunizam uspijevao sačuvati zgradu svoga sustava od rušenja jedino dobro organiziranim i plaćenim mehanizmom vojske i civilne, a posebno tajne policije. Ova zadnja dosegla je u nekim zemljama orwellovski nimbus svemoći i sveprisutnosti: Komitet državne sigurnosti (KGB, Sovjetski savez), Staatssicherheit (Stasi, DDR), Securitate (Rumunjska), a konačno i Uprava državne bebjednosti (UDBA, Jugoslavija). Dok su neke države institucionalizirale istraživanje organizacije i djelovanja tajnih policija i zakonski regulirale pristup policijskim dosjeima i njihovo korištenje, dotle neke s nelagodom ili s kobnim oklijevanjem ovaj kompleks još uvijek potiskuju ustranu.

Primjer sustavnog i kontroliranog pristupa aktima tajne policije jest njemački ured za dokumente Državne službe sigurnosti nekadašnje Njemačke Demokratske republike (po ravnateljima ovog ureda poznat i pod imenom Gauck-Behörde odnosno Birthler-Behörde).

Bugarska ima Komisiju za razradu dokumenata Državne sigurnosti, Češka Institut za studij totalitarnih řežima, Madžarska Povijesni arhiv Madžarske državne sigurnosti, Poljska i Slovačka institute za nacionalnu memoriju.

Rumunjska, koja u predodžbama mnogih još uvijek uživa glas magrebinske državotvorine i društva balkansko-orijentalne zaostalosti, nije dopustila da komunistički period njezine prošlosti bude prepušten nekontroliranom pristupu pojedincima ili interesnim grupama s određenim privilegijama nego je instalirala Nacionalni savjet za studij arhiva Securitate (Consiliul Naţional pentru Studierea Arhivelor Securitaţii, CNSAS). U malome mjestu Popeşti-Leordens poredani su akti u dužini od 24 km za čije korištenje postoje precizni propisi. Pod signaturom R 249556 tu su i akti pjesnika Oskara Pastiora koji je od 1961. do svoga odlaska u Saveznu Republiku Njemačku sedam godina surađivao sa Securitate. Slučaj Pastiora dobio je posebne dimenzije, budući da je dobitnica Nobelove nagrade za knjižvenost godine 2010. Herta Müller bila usko sprijateljena s njime i u svome romanu Atemschaukel (2009, hrvatski prijevod Ljuljačka daha, 2010), opisujući logoraška iskustva Pastiorova, podigla prijatelju spomenik koji on doduše nije doživio kao što nije doživio ni razotkrivanje svoje suradnje sa Securitate.

U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza kao i bivše Jugoslavije nema tako profiliranih institucija, što je bez sumnje veliki nedostatak i što će sigurno imati negativne posljedice, te ionako kompleksnu razradu prošlosti učiniti još kompleksnijom. U oba ova slučaja stvar je danas utoliko složenija što su ove države uz republičke urede sigurnosnih službi posjedovale i moćne centre u Moskvi odnosno Beogradu. Stoga istraživanje regionalnih policijskih dosjea ne može biti cjelovito bez korištenja onih u nekadašnjim centralama, za što u sadašnjem trenutku postoje slabi izgledi.

Jurić je pri pisanju svoje knjige, osim vlastitog dobrog pamćenja, koristio također izvore i dokumente različite provenijencije. Među ovima su i akti koje on navodi kao „IKS“ i „Dossier MJ“. Posebnu pažnju zaslužuje Jurićev dopis od 24. svibnja 1973. upućen austrijskom ministru unutarnjih poslova iz zatvora u Wiener Neustadtu; u tom dopisu on je točku po točku opisao svoj „slučaj“ i ukazao na posljedice svoga izručenja Jugoslaviji koje mu je prijetilo. Pismo je u prijevodu tko zna kojim kanalima dospjelo u akte tuzlanske UDB-e; Jurićev zaključak je da je jugoslavenska Kontraobavještajna služba (KOS) imala u austrijskom ministarstvu agenta i da je ovaj pismo dostavio u Beograd!

Autor precizno navodi taj ominozni dokument (Dossier MJ 05113447–16), što znači da je imao uvida u njega i druge dokumente iz svoga policijskog dosjea. Ovdje čitatelj osjeti želju saznati barem nešto o stanju tih i sličnih akata, o njihovoj pristupačnosti i današnjem administrativnom kontekstu. Postoje indicije i opravdana bojazan da su hrvatski i bosansko-hercegovački policijski dosjei iz vremena komunizma pod kontrolom za građansku javnost nedefiniranih instanci, pa prema tome i u velikoj opasnosti da budu zlorabljeni, filtrirani ili čak uništeni. Očekivati od autora informaciju o ovom kompleksu smatramo da nije neopravdano ili neumjesno, jer konačno i sav njegov ovdje opisani životni put stoji – tako smo barem mi razumjeli onaj školskom kredom davne 1971. na tuzlanskoj cesti ispisani credo – u znaku borbe za jedno slobodno i otvoreno društvo.

Hrvatskom i bosansko-hercegovačkom društvu predstoji, dakle, velik i odgovoran posao – konfrontirati se sa svim vidovima prošlosti iz vremena komunizma. Ta konfrontacija mora imati transparentnu podlogu i profesionalnu obradu. Dakako da će pri tome i svjedočanstva, kakvo je i ovo Jurićevo, morati biti uvažena.

Jurić na jednom mjestu piše da njemu nije poznat ni jedan slučaj da bi se netko iz redova bivše jugoslavenske tajne službe ili policije ispričao zbog udjela u sistemu uhođenja, sumnjičenja, protjerivanja, zastrašivanja i konačno guranja u propast bezbrojnih žrtava. Ne treba biti profesionalni poznavatelj ljudske psihe da se ovakvo očekivanje smjesti u sferu utopije. Tražiti oproštenje od žrtava pretpostavlja moralnu i etičku veličinu, a takvih je, kako je poznato, malo. Mi ćemo ova očekivanja reducirati na želju da se danas nađe barem netko iz policijske aparature koji bi trezveno i „mrko i neumoljivo“ (M. Krleža) opisao odgojne, instrukcijske i operativne mehanizme tajne policije. Ispovijesti žrtava, kolikogod bile subjektivne i „jednostrane“, potrebne su i nezaobilazne, ali one su samo jedan dio priče. Je li uzaludna naša nada da ćemo jednoga dana u knjižarskim izlozima vidjeti naslove poput onih koje su kao svoj obračun sa staljinizmom i sovjetskim komunizmom pisali, primjerice, André Gide (Retour de l’U.R.S.S.) ili, nama bliži, Karlo Štajner (7000 dana u Sibiru)? I u tim knjigama nema molbe za oproštenje, ali čitatelji su i ove confessiones zbog njihove iskrenosti i nepoštednog razotkrivanja komunističkog zla i nepravde primili sa zahvalnošću i doživjeli ipak kao neku vrstu isprike i kajanja autora.

Post scriptum

Knjiga Vukovi u proljeću pojavila se u povodu četrdesete obljetnice „hrvatskog proljeća“ i želja joj je da austrijsku i njemačku čitateljsku publiku informira o političkoj atmosferi u Jugoslaviji 1970-ih godina. Jurićev slučaj nije nipošto iznimka, on je samo jedan od bezbrojnih primjera kako je ondašnji komunistički režim metodama policijskog nadzora nastojao svoje građane držati pod kontrolom. Da li će barem neki od čitatalja nakon ove lektire, premda kasno, biti u stanju revidirati svoju turističko-idiličnu sliku o zemlji koja se njima predstavljala kao zemlja sunca, morskog pijeska i egzotike?

Knjiga, o kojoj je ovdje govor, nije „originalno“ izdanje. Jurić je već pet godina ranije, a u povodu tridesetpetogodišnjice „hrvatskog proljeća“, objavio u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima ta svoja sjećanja pod naslovom Osamnaesto proljeće. Uspomene na
godine tamnovanja
. Njemačko izdanje je autorov prijevod tog zagrebačkog izdanja iz 2006. godine, s time što je knjigu sada proširio s informacijama do kojih je naknadno došao, a koje se tiču djelovanja jugoslavenske tajne službe i njezinih suradnika u Beču. Knjiga je ovime znatno dobila na dokumentarnoj važnosti.

Pogovor knjizi napisao je dr. Hannes Swoboda, austrijski političar i od 1996. godine poslanik u Europskom parlamentu. Da li će i koliko Swobodin tour dʼhorizont kroz bosansko-hercegovačku povijest, počevši od Porfirogeneta, pomoći njemačkom odnosno austrijskom čitatelju „razumjeti“ ne samo Jurićevu životnu priču nego i čitav širi kontekst te priče, ne možemo mi prosuditi.

Važniji i temi knjige primjereniji sigurno je predgovor koji je napisao dr. Alois Mock, bivši austrijski ministar vanjskih poslova. Mock navodi kako je Tito znao vješto iskoristiti geopolitički položaj Jugoslavije i, posebno nakon sukoba sa Staljinom, u svijetu stvoriti sliku svoje države kao društva s „humanim licem“. Toj su himeri nasjedali mnogi, pa čak i neki vrlo kritički i analitički duhovi. Pri tome je lakomisleno previđano da su jugoslavenski zatvori i gulazi bili prepuni, a suzbijanje svake slobodarske inicijative i brutalnost komunističke jugoslavenske tajne službe na dnevnome redu. Mock u tome vidi posebno vrijednost ove knjige iz koje se „saznaje mnogo što pojedini građanin, turist ili čak političar nije znao odnosno nije vidio“ (na što bismo mi mogli dodati: nije htio znati i nije htio vidjeti). Njegov je zaključak da je knjiga „nedvosmisleno dokument suvremene povijesti, također gledano i iz austrijske perspektive“.

Takav zaključak možemo i mi potvrditi i ukazati na vrijednost ove knjige kao ispovjesti svjedoka onog vremena koje slovi kao „hrvatsko proljeće“ i koje predstavlja značajnu fazu u novijoj hrvatskoj povijesti. Jurićevo „proljećarstvo“ počelo je u njegovom zavičaju, a odatle je počela i njegova tragična priča. Hrvatski maspok dešavao se uglavnom u Zagrebu, Splitu, Zadru, a odatle širio i u „provinciju“, pa tako prešao i republičke granice. Jurićeva knjiga daje nam naslutiti kako je ovaj pokret zahvatio i bosansko-hercegovačku sredinu i kako su ovdje represalije službe državne sigurnosti bile ništa manje žešće od onih u Hrvatskoj, ako ne čak i strožije.

Knjiga će istovremeno, kolikogod ona bila subjektivno obojena kronika, prizvati u svijest kako je premalo ovakvih autentičnih svjedočanstava o vremenu koje se na svečanim tribinama stilizira u „veliko“ i „sudbonosno“, ali u publicistici, posebno onoj stručnoj, ostaje ipak neoprostivo zanemareno. Časopis Hrvatska revija posvetio je drugi broj jedanaestog godišta (2011) temi „hrvatskog proljeća“, to jest njegovoj četrdesetoj obljetnici. Uvodničar tematskog bloka povukao je, sve u svemu, negativnu bilancu: „Memoaristiku naravno ne treba podcijeniti. Ona je vrijedan doprinos razumijevanju prošlog vremena, koje bi uvidom u (samo) arhivsku građu bilo znatno otežano. […] Knjige s memoarskom tematikom imaju još jednu vrijednost. One su trebale poslužiti kao poticaj i putokaz povjesničarima, politolozima, sociolozima i ostalim znanstvenicima da nastave s istraživanjima. Nažalost, to se nije dogodilo. Često se kao opravdanje, posebno od strane povjesničara, isticala (nedovoljna) vremenska distanca i nemogućnost korištenja arhivskog gradiva. Ulaskom u novi milenij prošlo je razdoblje od 30 godina kada je većina dokumenata iz razdoblja s kraja 1960-ih i početka 1970-ih postala dostupna za istraživanje. Ali, ni to nije potaknulo historiografski boom. Razdoblje socijalizma u Hrvatskoj jednostavno nije bilo pri vrhu istraživačkih prioriteta. Danas, 40 godina nakon hrvatskog proljeća, situacija se u pitanju kvantitete i kvalitete radova nije bitno popravila. Još uvijek nije objavljena nijedna monografija koja bi u cijelosti, uz primjenu znanstvenog aparata, bila posvećena tom razdoblju. […] Obljetnice između ostalog služe kako bi podsjetile na određene događaje iz povijesti, ali i potaknule interes za njihovim proučavanjem. Možemo se samo nadati da će 40. godišnjicu hrvatskog proljeća hrvatski znanstvenici shvatiti kao dovoljno snažan poticaj.“

Nama preostaje još samo pitanje: Je li to „proljeće“ osuđeno da (p)ostane mit, to jest da se otme kritičkom vrednovanju i trezvenoj bilanci i da na koncu u tko zna kakvom deformiranom obliku bude sačuvano kao samo jedno od „općih dobara“ u muzeju hrvatske memorije?

Dr. Jozo Džambo

povjesničar – Adalbert Stifter Institut, München


**Mijo Jurić: Wölfe im Frühling. Ein Leben im Zeichen der Diktatur. Wien: Seifert Verlag 2011, 272. str. ISBN: 978–3–902406–52-1. Cijena 22,90 €.

You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 You can leave a response, or trackback.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *