Čuvari gradovrške uspomene
Header

O značenju imena “Šokac”

Iz knjige “Zagrebačka Šokadija” – O podrijetlu Šokaca

Šokac jesam, šokačko mi tilo,
Samo nosim gospodsko odilo.
Šokica sam, govor me izdaje,
Po govoru svatko me poznaje.

A kad nas pitaju: Što vam je to Šokac? Što im odgovaramo?
Kratko i nejasno ili opširno i neprecizno. Mnogi tek tada ništa ne razumiju jer složit ćemo se: teško je to pitanje.
O etimološkom značenju imena Šokac mnogo je napisano. Teorija – malo manje od autora.

Povijesni dokumenti govore da se etnik Šokac javlja početkom XVII. stoljeća. U fermanu sultana Ahmeda I. Šokcima se naziva pučanstvo latinske vjere čija je “sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita”. Šokci se spominju i u ispravama u kojima katolici iz Bosne i Slavonije traže za biskupa fra Jeronima Lučića, te u fermanu sultana Ahmeda I i u dokumentima iz doba prodora Eugena Savojskog do Sarajeva 1697. Tim imenom označavaju autori: Hrvate, katolike.

Drugi će pak ustvrditi da je Šokac zapravo jedan vid interpretacije albanskog naziva za Slavene “Shqa”, s tim da je oblik Šokac ostao oznaka za Hrvate a Šop ili Šijak za Srbe.

Treći taj naziv vezuju uz ime planine Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire tada zovu Succi, otud se glasovnim mijenama tog imena – preko Sukci -došlo, smatraju neki istražitelji, i do naziva Šokci.

I naposljetku, tumačenje naziva Šokac više je istraživača pokušalo pronaći, također, u razdoblju kad su Hrvati bježali pred Turcima iz srednjovjekovne Bosne, ali su korijen potražili u jeziku naših sjevernih susjeda.
Za navala izbjeglica na savske i dunavske skele mađarski skeledžija im je stalno vikao “sok az” (šok az), što grubo prevedeno znači “mnogo (vas) je”. Taj mađarski korijen imena Šokac ima još jedno identično tumačenje.
Kad bi Slavonci išli tražiti pomoć od mađarskog kralja Matijaša on im je gotovo uvijek odgovarao, kao i one skeledžije, “sok az”, odnosno “mnogo je” (to što tražite).
Navedene izvedenice, tvrde autori ovih istraživanja, nastale su u drugoj polovici XV. st. (pad Bosne pod Turke 1463. i doba vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina, 1458. do 1490.).

Još jedno etimološko tumačenje korjena riječi Šokac potječe iz mađarskog jezika.
Naime, povijesno je znano da je Bela IV. južno od Save, u srednjovjekovnoj Bosni, organizirao pograničnu oblast Soli. Ona se protezala između rijeka Drine i Bosne, a za kralja Matije Korvina postala je i banovinom. Ta je oblast bila naseljena katolicima a Mađari su je zvali “Soi – bansag” – banovina soli (hrvatski: sol, mađarski: šo). Sam slani rudnik Mađari su zvali “So – kut”. I sad se opet vraćamo na turska osvajanja i bijeg katolika na sjever. Te izbjeglice Mađari su zvali “soiember” a oni su, identificiravši se s mjestom “So – kut” (Šokut) prozvali “šokutac” odakle je, pak, glasovnim promjenama nastalo ime Šokac.

Jednu od etimoloških varijanti nastanka imenica Šokac i Šokadija navodi i autor ove monografije. On spominje istraživanje našeg Brođanina Andrije Torkvata Brlića koji za postanak tog imena rabi korijen glagola skočiti a Šokcima, također, označava bosanske izbjeglice u Slavoniju naseljene pred turskim osvajačima Bosne.
Kako vidite, radoznalcima imamo mnogo toga reći. Mnogi se slažu daje dokazivanje imena Šokac iz mađarske varijante povijesno, a onda i jezično-znanstveno najprimjerenije.

Prva službena uporaba imena Šokac u Slavoniji zabilježena je u Popisu kotara Đakovo 1702. godine.
U prvom dijelu ove monografije profesor Mirko Marković daje temeljiti prikaz povijesti naših pradjedova koji su pred turskim sabljama, iz srednjovjekovne Bosne, spas potražili u sjevernijim krajevima. Kada su jednom došli u njih, to nije značio konačni mir. U to doba, a dokazalo se to i kroz kasniji slijed povijesnih događanja, život je bio toliko okrutan da su se mnoge izbjeglice ponovno našle u državi iz koje su morali pobjeći. U tim burnim. povijesnim mijenama asimilacija je mnogima bila usud. Jedni su joj se priklonili, drugi se nisu uspjeli othrvati. Islamizacija, mađarizacija, germanizacija, srbijanizacija. Na sreću, mnogi naši su se oduprli tim zlodusima.
Narod koji se osjeća Šokcima živi i danas od Rumunjske preko Vojvodine i Mađarske do Hrvatske.
Pa, zar je cijelo to područje onda Šokadija?

Svi znamo da nije, no teško ćemo se svi složiti što, odnosno gdje jest. Je li to samo stari dio Granice i ravni Srijem kako je kazivao Julije Benešić ili mali, bogati, pusti i obijesni kraj oko Vinkovaca i Broda do Županje i Srijema kako je ustvrdio Josip Bogner? Ili pak Šokadija s Vinkovčanima, Županjcima i mještanima istočno-bosanskih sela grli i Đakovčane, Našičane, Donjomiholjčane, Valpovčane, Posavce iz novogradiškog kraja i iz cijele Bosanske Posavine, zapadne i istočne Srijemce, pa čak i stanovnike Erduta, Aljmaša i djelomice Dalja, što je dokazivao Vladoje Ivakić.

Ma, tko mari za te književno-znanstvene rasprave kad u kolu cikne snaša, kad grlo pusti baja, kad se zemlja raznježi od egeda i gajdi, kad tambura srca razgali, kad vino ubije bol a pjesma izliječi dušu! Ta, tko bi nama koji se dičimo tim imenom, riči našom5 slavonskom, ruvom i običajima, koji osluškujemo zvono pastirsko, koji mirišemo Peićevu crnicu, koji udišemo Kozarčeve šume, koji se sladimo iz papučkih i krndijskih vinograda, koji ne brišemo sjećanja na naše bake i blagoslov žita, koji stalno gledamo sliku majke iza tkalačkog stana, koji i danas čekamo dadina kola i konje, koji ju slavimo i kojoj se dičimo – zar svi mi nismo Šokci i Šokice koji su Šokadiju obranili od svih nasrtljivaca na njezino hrvatstvo.